U kamenoj kući, smještenoj u zavjetrini između Brižana i Dočana, živio je Mijat, naočit mladić svima poznat kao vrsni guslar i uslužni prakaratur, redovito je na pučkoj misi kupio milostinju i bio na usluzi fratrima. Izučio je stolarski zanat u vojsci i bio vješt s drvetom, znao je napraviti gusle i lijepo pjevao o Mijatu i Andrijici, Ivanu Kapistranu, senjskim uskocima…
Svojatali su ga i Brižani i Dočani kad bi mu na Mioljdan čestitali imendan. Mijat se ne bi očitovao čiji je, počasti bi ljude rakijom i guslarskom pjesmom govoreći:
– Svi ste vi moji!
– Pri Mijatu se sve sastalo, valjal na ćaću, lipe naravi na mater – hvalila bi ga tetka Bosa – samo mu plave oči, ko u materina roda? Svi smo se nadali da će izać, ali ostadoše svitle. Lipše je crnomanjasto, ali obikne se i plavuškasto čeljade.
– Sve se obikne – potvrdi Bosina kuma – samo je šćeta što se ne oženi? Moglo je od njeg otpast čestito potomstvo, a tila mu svaka cura iz sela. On se, „ko pra glavom“, zagledo u jednu.
Živjela je ta ljubavna priča u selu, pričalo se kako je Mijat volio Aniku. Govorio kako će je oženiti, ali ga tog božićnog Ivandana pokosi njezina pjesma ispred crkve kad se između njih dvoje u kolo uhvati seoski nabodica Vice. Provokatorski pogleda Mijata držeći Anikinu ruku. Priželjkivao je tučnjavu, redovito ju je izazivao i krvava nosa odlazio kući bučući kako je on najjači. Zateče se Mijat vidjevši kako Anika pogleda crnookog Vicu, a sve u njem klonu kad zapjeva, „Nema momka do garava oka…“
Mijat napusti kolo i zaputi se kući gutajući povrijeđenost. Nije se obazirao na Vicino urlanje:
– Vrati se, ne ću te krećat!
Zaboli ga kikotanje iza leđa i pognute glave njegovih prijatelja. Učini mu se kako svi priželjkuju „dernek“. Iste večeri se obistini Mijatova sumnja, selom se pronese vijest kako se Anika umakla za Vicu.
– Sitit će se ona, samo će bit kasno? – teška srca izjavi joj otac, a majka jedva prozbori:
– Ko je poletio i vrat je slomio.
Mijat nije volio pričati o Aniki, svi su znali koliko ju je volio. Nije se ustručavao za nju kupovati šnale, špigla i ružane lanetice od kaurskih nosavica na sred sela.
– I Mijat je nekako mimosvit – govorile su tada Anikine prijateljice iz čiste ljubomore, ona se nikada nije dala sakriti.
– Dabogda vas naki zapo u srići – kazale bi im majke ponukane životnim iskustvom.
Nekako s jeseni, komušajući kukuruz na mjesečini, jedna započe priču o Aniki, oprezno:
– Ne bilo na moju dušu, ali ja sam čula da je Anika pobigla od čovika, kazala pratru da je u progonstvu i zamakla u Livno, tamo služi u jednog doktura.
– Ja je srila litos kako nosi biljce na valjanje u Livno – živnu Jaka svjedočeći – pričala mi da će tamo noćit kod materine rodbine. More to bit istina, Vice je naprišit, a Anika irovita. Ma, ako je progonstvo, ja joj ne zamirim, a i Bog će joj oprostit. Ne triba se svašta trpit.
Odgajane za poslušnost s kojom se ponekad nije bilo lako nositi, branile su usvojene modele ponašanja:
– Mogla sam pobignut sto puta! Di si onda prispio?
– Triba čoviku obiknut narav i prišutit kad je u uji.
– Jezik ženu bije! Kaže narod.
– Di je čovik koji digod ne brecne na ženu? Svašta svitu i smeta?
– Ima i jezičasti žena, zasluže da i se brcne! – začini krezava Kata.
Razumijevanje se miješalo s osuđivanjem, a komušanje kukuruza produžilo u kasne noćne sate.
Mijat ne reče ništa kad sazna za Anikin bijeg, samo ga nešto zaboli pri duši. Liječio je tu bol zatežući strunu na guslama i čitajući „Kačića“.
– Opet bi ona privarila, nema sriće u tuđoj ženi – čuo je majku kako poluglasno vodi svoj monolog.
I Mijat je tako mislio. Bio je uvjeren da „što Bog združi, čovjek ne rastavlja“. Jedva se obračunavao s željom koja bi njegova uvjerenja lako bacila pod noge. Odlučio je i tog Mioljdana zapjevati na guvnu, u inat sebi. Njegovoj pjesmi se obradovaše i Brižani i Dočani.
Iva Bagarić/Tomislavcity
