Vijest o odlasku malog Jure Plemića u samostan poluči niz komentara izrečenih „po duši“ sumještana, odisali su ljudskom taštinom, ali i dobrohotnošću.
– To je Božji prst! – oglasi se prva susjeda Mila – mali je lip ko slika, znan, poslušan, a k tome jedinak, ali otkad je progovorio spominje da će u fratre?
– Oće oni njeg džaba iškolat – poluglasno će Plemića rodica zabacujući rogljeve šudara – vratit će se on ko i većina koji su otišli u pratarsku školu.
– Lip je pratarski kruv, ali ga nije lako žvakat, moraju u podlog, držat se propisa i dobro slušat – razglabala je Genga pitajući se bi li opjevala ovaj važan događaj, učini joj se kako je bolje šutjeti.
– Šćeta, brte, što je kršan kad je odredio tamo. Napastovat će ga cure? – otisnu se s Lucini usana – bolje bi po nj bilo da je malo glotniji.
-Di si vidila grdna fratra? Meni oni nisu ružni ni kad im je duga glava i oči zelene? Ima nešto pri njima! – upusti se u raspravu i šutljiva Anđa.
– Ako dođe do mlade mise? – svečano će Juko u muškom društvu– ja ću mu donit janjka.
– Oću i ja! – poprati još nekoliko susjeda uvjereni kako će ispuniti obećanje. Ta, imati svećenika iz sela bio je kolektivni uspjeh i velika čast. Dobro se poimalo kao zajedničko, a loše kao individualno, pripisalo bi se „žici“ s nečije strane.
– Ako privari pa se „skine“, opet dobro, ni prvi ni poslidnji, nema sela koje nema svog „pustipratra“ – začini Juko tog predvečerja kad se pričalo o Jurinu sutrašnjem odlasku.
– Uitra će ga Dane odvest do naši pratara, a onda će s njima u Split. Neka mu je Bog upomoći! – Jaga je mirno izvijestila susjede.
Osvanulo je jutro što ga Kosa dočeka puna strepnje. Nije oka sklopila svu noć prebirući po uzburkanim mislima.
Zagledana u sliku svetog Jure što ju Cvita donese u doti iz Imotskog, prisjećala se kako je Ante dovede u ovu sobicu:
– Ja sam kriva, nisam dala sebi kazat, ponila me pusta mladost, a Ante nije zaziro ni prid kim, iskoristi me i kišnu ko rutu – razmišljala je pa zaključi pomirljivo – ili mi je tako suđeno?
Prisjeti se Kosa Jurinog rođenja u istoj ovoj sobici, porođajnih bolova i Cvitine zaštite te majčina prijekora i očeve ljutnje. Sjećala se kako je njezini odbaciše.
– Dobro sam i prošla kakve sam pameti – prizna – da me nisu privatili Plemići, ko zna di bi bila, u sinjoj kukavici?
Ustala je i hodala tiho na prstima. Sjela uz otvoreni kufer što ga Dane nabavi za Jurine stvari, nije takav imao nitko u selu, jedino doktor kod kojeg je ona služila u gradu.
Prijala joj je pomisao da će i njezin Jure okusiti ljepote gradskog života; ručka iz porculanskih tanjura za stolom, bijelih stolnjaka, staklenih čaša…
– Na svakom aljinčetu sam mu izvezla J i P, tako su mi rekli, da se ne zagubi pri pranju. Sve je prteno, tanušno, ne nose fratri sukneno. Ne znam oće li mu bit studeno?
Postavljala je Kosa i brojna pitanja koja nije smjela izgovoriti:
– Oće li doli vidit ćaću? Kažu da zna za Jurin dolazak u Split. Iko misli da je to „Antino maslo“, da on ima vezu s pratrim iako ne iđe u crkvu. Doli će ga viđat i nagovorit da napusti pratarsku školu.
Kosa se preplaši od onog što bi moglo snaći Juru, ta on je dečkić, lako ga je obrlatiti.
– Bože, prosvitli mu pamet i daj snagu kad je odredio Tebi služit, čuvaj ga i štiti.
I Cvita je probdjela cijelu noć u susjednoj sobi. Držeći krunicu u rukama, zahvaljivala je Gospi za Juru i poziv koji izmoli od Boga vjerujući u Milosrđe koje skida ljagu prijezira.
– E, kad bi dočekala da se Jure zaredi i rekne misu pa da babi vodi sprovod? – zavapi iz srca.
Iva Bagarić/Tomislavcity
