Od kad se pojavio internet i mobitel, većina mladih uopće ne gleda kutiju za zaglupljivanje zvanu TV. Što će ti TV kad imaš milijun portala, podcastova, jutjubera, influencera i Bog te pitaj čega sve ne. Za razliku od TV-a, njih ne možeš utrnut. Oćeš-nečeš iskaču pred očima starlete, cajke, gole guice i Bog te pitaj šta sve ne, pa tako vidiš i što ne želiš poput one, oku i uhu “ugodne” predstavnice na Eurosongu koja iskače iz paštete.
Iskoči tako, neki dan, slika djeteta kojeg vode na povodcu, kao ćuku. U nevjerici trljam oči. Priviđa mi se što li…
Usred Hrvatske – po svemu konzervativne, kršćanske zemlje čovjek bi očekivao žestoke proteste, kad tamo… roditelji nižu pohvalu na pohvalu. „Odličan izum“ – govore oduševljeni.
Nakon brnjica, lanac. Logično. Cum grano salis poruka je i više nego jasna kao i ona s brnjicama za koje je struka od početka rekla kako nemaju nikakvu zaštitnu funkciju. Ali imaju poruku.
Što je slijedeće? Za sada je lanac izbor, nešto kasnije obveza. Iza toga čipiranje – za slučaj da se dijete otrgne s lanca, pa odluta. Sve za dobrobit djece, naravno. I nitko ne vidi što je u tome loše, kao ni u poderanim hlačama umjesto ženstvene haljine i bakandži umjesto elegantnih štikli. Kakav civilizacijski napredak! Vrli novi svijet. Ta, nisu ga slučajno tako i nazvali: novo-normalno.
Što bi još trebali učiniti krojači sudbine kako bi svijet shvatio poruku?
Carevo novo ruho je luk i voda naspram ovoga, a eto, svjetina se divi, plješće, odobrava… baš kao u toj poznatoj bajci.
Duhovno degradirani svijet ne skanjuje se izjednačavati djecu s kućnim ljubimcima i ljude sa životinjama, bilo simbolički bilo stvarno.
Portali tako pišu elegije o smrti neke mačke lutalice zbog koju su se, navodno, ljudi masovno okupljali potpisujući peticije i tražeći žurno zbrinjavanje te sirotice koja nema svoj topli kutak kakav zaslužuje svaka mačka pod suncem.
Slažem se. Samo… nije li Hrvatska prepuna ljudske bijede koja isto tako nema krov nad glavom, nema struje, vode, grijanja, a često ni kruha, da bi se, umjesto njih javno okupljalo i žalovalo nad mačkom kojoj je valjda daleko prirodnije spavati pod stepenicama, nego čovjeku.
Tisuće žalobnih ‘pokoj vječni njenoj, mačjoj duši’ uz zaziv rajskim anđelima – što se do jučer izricalo isključivo ljudima – izaziva osjećaj jeze. Pomisliš da si u nekoj drugoj zemlji ili na drugom planetu.
Povodac za djecu točka je na „i“ potpune dekadencije i gubitak svakog kompasa.
“Samo su dvije stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost. Ali za ovo prvo nisam siguran.” – reče onomad Einstein. Bilo bi zgodno čuti što bi o tome imao reći danas.
Ako mene pitaš – ne bih to nazvala glupošću, nego patologijom.
Nije slučajno da se baš sada umjetna inteligencija inkorporirala u sve poluge društva, te bi čovjek, glup kakav jest, vrlo brzo mogao biti vođen na lancu u ruci koju je sam stvorio. Ako, uz to, postane još i “svjesno biće” – kako se boje oni koji su s ontologijom “na vi” – eto nam strašnog suda u vlastitoj režiji. Za to ne mora AI postati svjesna sebe. Dovoljno je što su ljudi potpuno nesvjesni.
