Već je katastrofalna trešnja u Siriji i Turskoj postala, ne druga, već treća vijest u informativnim emisijama, a nema ga više ni na naslovnicama novina. Takav je svijet, nove vijesti potiskuju one starije. Ljudi se brzo zasite, idemo dalje. Tako i treba. Ni žalost ni radost ne mogu do vijeka.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Neće ljudi zaboraviti, stizat će pomoć i dalje. Taman toliko da stradalnici ne pocrkaju. I treba stizati. Ljudskost će teći mjesecima prema razorenim područjima i ljudima u teškoj krizi. Nema sumnje!
Nema, kao što nema sumnje da ćemo i dalje svjedočiti nevjerojatnoj brutalnosti toga istoga, ljudskoga roda u ratovima. Ovaj put je to u Ukrajini. U budućnosti, tko zna gdje, to možda, i samo možda, znaju veliki stratezi i gataju analitičari daleko od središta u kojima se odlučuje.
I to je to o velikoj trešnji i velikom ratu. Naše svakidašnje nedaće su sitne u odnosu na katastrofe. Ali, možemo li išta drugo iščitati, što je sitnim slovima učitano u katastrofe. Možemo. Erzin.
Nemojte mi, molim vas odustati od čitanja misleći što sad ovaj opet naklapa. Imajte malo strpljenja. Dakle, Erzin je grad od 42 000 stanovnika, usred područja veličine BiH koje je poharala trešnja u Turskoj i Siriji. U njemu nitko nije poginuo jer se niti jedna zgrada nije srušila. Dva, susjedna grada su sravnjena sa zemljom. Mediji se dalje raspisali, a mene zanimalo. Erzin je pošteđen Božjom voljom. Baš tako, Božjom voljom! Ona je došla u liku njihova gradonačelnika. Čovjek se zove Ökkeş Elmasoğlu. Bog, sreća, izbor na izborima. Trešnje ne ruše kuće, ruše ih ljudi svojom nesavjesnošću, nemarom i gramzivošću. Danas svi znaju na kakvome potresnom području žive. Ispratili smo u medijima i uhićenja odgovornih za rušenje zgradurina kao da su kule od karata. A rušile su se, ne zbog nedostatka zakona o gradnji, već mita, korupcije, pohlepe, škrtosti i nemara. Izvješćuju svi, gradonačelnik Erzina je striktno provodio Zakone i nije dopuštao nered, nepoštenje i fušeraj radi veće zarade. Pišu dalje da je zbog gradonačelnikovanja na taj način imao grdnih problema, pritisaka, snubljenja, a na kraju, kada ništa pomoglo nije, otvorenih prijetnji. Ustrajao, prestrašio se nije, povukao se nije. Kod mnogih je bio omražen. Tko zna što bi bilo na idućim izborima, što bi bilo možda i s glavom? Ovako, sada, svi ga slave i hvale. Slava i ljudska i hvala su varljive. Zna to ovaj Turčin, pravi čovjek.
Mito, korupcija, nepotizam, pohlepa, grabež, kvarnosti svake vrste, treba sprečavati. Za to trebaju pravi zakoni i sustav. Ali ponajprije najbolji ljudi. To nisu samo oni koji znaju i mogu, već i oni koji se usuđuju suprotstaviti zlu. Svi trebamo Elmasoğlua. Možda ga imamo, a ne prepoznajemo.
Svi znamo što treba, neki znaju i i kako. Gdje je zlo, rijetki se usuđuju. Ponekad nitko!
Moramo svi biti Diogen. To je onaj filozof, Sokratov učenik što je spavao u buretu i zgražao se nad životom svojih Atenjana koji su živjeli u izobilju i nekontrolirano razbacivali svoju imovinu. Mrzio je korupciju i zavjere. Nije Diogen rješenje već njegov legendarni čin kada je usred bijela dana hodao Atenom noseći svijeću i govoreći „tražim čovjeka“. Stari je cinik.
Čini se da su stanovnici, za turske pojmove maloga grada, našli čovjeka. Upalili pravu svijeću.
I zato, moj naklon, gospodine Elmasoğlu!
