U čitanju iz Knjige Mudrosti (18,6-9) imamo predivno sjećanje na silna djela koja je Bog učinio svome narodu dok su bili pritiješnjeni nevoljama. Ove činjenice trebalo se vrlo često sjećati i u tom smislu moliti i razgovarati s Bogom otaca, koji je kaznio neprijatelje svoga naroda. Djeca su najprije bila žrtve neprijatelja, a onda su i ona sama prinijela, pjevajući svete pjesme otaca, žrtve kako bi “sveti“ (izabranici Božji) mogli nadvladati sve pogibli. Ovdje se krije istina da će uvijek pobijediti pravda i dobro u bilo kojem narodu ako taj narod živi s Bogom.
U psalmu 33. riječ je o pozivu na klicanje i hvalu Bogu, zatim naglašavanje pravog straha pred Bogom, a on se sastoji u tome što narod vrši sve Božje zakone i iščekuje njegovu milost i moli da Božja dobrota ostane trajno nad onima koji se uzdaju u Boga.
U Poslanici Hebrejima (11,1-2.8-19) nalazimo pravu odrednicu vjere: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Poslije toga slijede primjeri takve vjere: Abraham i Sara. Abraham je napustio rodni grad Ur Kaldejski i zaputio se u nepoznatom pravcu i konačno ga Bog doveo u Obećanu Zemlju. On je htio prikazati svoga sina jedinca Izaka iz vjere i ljubavi prema Bogu ali Bog to nije dopustio nego mu je našao drugo rješenje. No, to je pokazatelj potpune vjere u Boga i Bogu. I nama vjera ovih praotaca pomaže u učvršćenju naše vjere, pogotovo danas kad mnogi misle kako nije suvremeno vjerovati. Mi vjerujemo u “zbiljnosti kojih ne vidimo“ i time se predstavljamo posve drukčije ovome svijetu. Stvarnost života dublja je nego što mislimo i zato je potrebna vjera kao put u zbiljnost.
U Evanđelju po Luki (12,32-48) ječi Isusov svečani govor učenicima, apostolima i svima koji ga slijede o kraljevstvu nebeskome koje je trajno, vječno. To je blago što ne propada dok je sve drugo podložno propadljivosti i prolaznosti. U tom smislu Isus potiče svoje sljedbenike da uvijek budu budni. Ovaj pojam budnosti obrazlaže kroz prispodobu o ljudima koji čekaju svoga gospodara s neke svadbe. Nije dopustiv nikakav oblik računanja o dolasku Gospodarevu, nego je potrebna jedino budnost pa kad on dođe da sve nađe na poslu i zaokupljene onim što im je povjereno. Sve se ovo odnosi i na nas koji vjerujemo. I nama je potrebno svednevice preispitivati svoj stav prema Bogu koji dolazi i koji bi nas mogao vrlo brzo zaskočiti svojim dolaskom, a to nam nije potrebno. Dobra djela i pravilan stav prema Bogu i svemu njegovu jest čvrsta vjera.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
