Dok je bura plesala svoj valcer, iz malih kamenih kućica ispod planine dizao se bjeličasti dim. Uskovitlana priroda bila je preslika ljudske naravi koja u izvanjskom nasljedovanju Božjeg nauka svjesno otvara prostor ispraznosti.
Često su pučki običaji bili ispred istinskog doživljaja Božića. I te godine seljani su se spremali na put prema Hercegovini ili Imotskoj krajini, ovisno gdje je tko imao kuma ili dobrog poznanika.
Venkin otac nije pričao o odlasku „u piće“, iako je to bila njegova omiljena tema i putovanje. Nije se u kući govorilo o rogačima, suhim smokvama i bajamima što bi stigli s vinom i rakijom kao omiljena slastica za Materice. Svi su šutjeli i nešto iščekivali.
I u Ivanovoj kući bilo je napeto jer se Ivan nije vratio s rada kako je najavio. Dogodila mu se nezgoda na poslu. Veliki kamen pao mu je na nogu i završio je u bolnici, a doktori su najavili dugotrajan oporavak. Sve to su njegovi prijatelji ispričali kad su došli iz Dubrovnika. Donijeli su i pismo za Venku. Selo je ipak bilo sumnjičavo pa se u večernjim sijelima moglo čuti:
– Pljuni me ako je to istina? Ne dolazi se njem kući!
– Nije lako zateć u selu curu gotovu rodit – tumačila je glavna seoska govoruša – ko zna oće li se vratit ikako? More pribignut u Meriku za stricom. Muke mu se doli sakrit u brod i otisnut na sinje more. Tako i’ je dosta zamaklo.
Dok se selo zabavljalo Venkinom mukom, ona ju je proživljavala. Držala je u ruci Ivanovo pismo, zagledala ga s ljubavlju, ali osjećala veliki strah jer se približilo vrijeme porođaja, a ona je bila u ćaćinoj kući. To je nju boljelo.
Iskrenu potporu i ohrabrenje pružala joj je jedino strina Cvita:
– Sve će teškoće minut, moja Venka, triba samo mislit na svoju dušu. Ne boj se poroda, ja ću bit uza te, dosta sam žena porodila, i tebe ću, viruj mi.
– Žena, strina?! Ma, ko sam ja, ni vinčana, ni prstenovana? Rodit pod ćaćinim krovom? Bože moj, ima li veće sramote? Možda narod ima pravo kad svašta priča o Ivanu?
– Nije mu pleme od petljanja! – tješila ju je strina- Bože daj da mu se uboj „na zlo ne dadne“. Doć će on, obećo je. Ćaća mu uvik pita za te, nije ni njima lako.
– Nije nikom lako– proplaka Venka – žao je meni i mog ćaće. Ne iđe on svaki dan u drva od dragosti, već od muke.
Osjećala je Venka očevu zabrinutost, vidjela mu je strah u pogledu. Odavno zabrinuto šuti, a mater se podmotana jedva povlači po kući, ne govori ni ona.
-Samo Boga napomoć, Venka! – prenu je strina iz razmišljanja – ne kažem da vam je lako, ali nema druge. Pri’vati svoju muku, po njoj će ti doć i lašćina, Bog je milostiv.
Budući da je bila jako pobožna, Venka bi poslije razgovora sa strinom osjetila olakšanje. Otvorila bi drveni sanduk i zagledala tkane pelene što joj ih potajno donese strina Cvita, ne pokazujući ih Venkinoj majci. Nije jetrvi htjela na muku pristajati, donekle ju je razumjela:
– Popustit će ti mater kad vidi dite – hrabrila je strina Venku ne pridajući važnost jetrvinoj ogorčenosti. Više ju je brinulo zabrinuto djeverovo lice.
– Sve će bit dobro, brate! – obratila mu se povjerljivo jednog predvečerja.
– Nadat je se, nevista – tihi očev glas unese tračak radosti u Venkinu sobicu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
