Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom, reče Isus učenicima, što posvjedoči sv. Matej. To je putokaz vjerniku kao što je cestovni putokaz vozačima u prometu. Vozač koji ne prati prometne znakove vrlo lako će zalutati i neće stići do cilja. Nešto slično se događa i u životu vjernika ako ne slijedi putokaz Riječi Božje. Primjećujemo to danas na apostolu Petru. Petar ne slijedi putokaz koji mu daje Isus. Danas je Petar u sasvim drugom svjetlu nego što je bio prošle nedjelje. Prošle nedjelje smo slušali kako je apostol Petar pun Božjega duha: ispovijeda vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega. Danas u Petru progovara ono ljudsko. On se postavlja kao učitelj prema Isusu, a ne njegov učenik i ne dopušta Isusovu patnju, bilježi sv. Matej: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! Zato ga Isus oštro upozorava: Petre, slijedi me, a ne da ti krojiš Božji plan. Danas Petar ne misli na ono Božje, nego na ono ljudsko, kao što često ljudi čine. Ne želi trpljenje, bolest, križ. Pa tko bi htio patnju? Ali Petar je učenik, a Isus učitelj. Petar treba slijediti Isusa. Kad sv. Matej piše: Sotono, idi mi s očiju! To znači ‘iza mene’, a ne da bi Petar bio vođa Isusu i da ga odvraća od križa, s kojega dolazi spasenje. Ne smijemo niti možemo mi ljudi krojiti plan svemogućemu Bogu. Naše misli nisu Božje misli. Petar je pokušao vjerovati Isusu radi lagodnosti, a izbjeći žrtve i križeve. A vidimo kako ga je opekla Božja Riječ, kako kaže Tin Ujević u Svakidašnjoj jadikovki: O, Bože, žeže tvoja riječ. I tijesno joj je u grlu. I željna je da zavapi. Čovjek ne želi patnju i trpljenje i zato se iznenadi kad to stigne.
Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga, kaže Isus učenicima, u Matejevu evanđelju. Put trpljenja je uvjet za novi život. Iskustvo patnje uvodi u novo iskustvo života. Isusova patnja za naše grijehe i naša patnja čine jednu puninu u Kristovu tijelu, u Crkvi. Kristova patnja i uskrsnuće pokazuju Božju moć i otkupljenje naših grijeha. Čita se u Katekizmu Katoličke Crkve: No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u Uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo. Čovjekova supatnja nadopunjuje ono što nedostaje mukama Kristovim u tijelu njegovu, a pripada Crkvi ili pojedinom vjerniku. Zato vjerovanje u Sina Božjega uključuje i žrtvu. Sin je Božji preko poniženja i patnje dospio u slavu. Vjernik sa svojim životnim križem dospijeva u novi život. Isusov put je put ljubavi i dobrote uz životne poteškoće. Isus poznaje zakon pšeničnoga zrna koje trune u zemlji da bi niknuo novi plod. Poznaje istinsku ljubav koja se žrtvuje za sve nas. Tu nam govori kako patnja ima smisla. Ljudi znaju u patnji, trpljenju, bolesti, katastrofama dospjeti u bespomoćnost i čak u očaj, ako čovjek ne vidi smisao te patnje. Wolfang Borchert u svojoj drami Draussen vor der Tuer izražava tu bespomoćnost: Dragi Bože, kad si ti zapravo dobri Bog? Bijaše li dobri Bog, kad je prskajuća bomba raskomadala mog dječaka … kad je ponestalo 11 ljudi iz moje trupe … u Staljingradu za 2. svjetskog rata … Brineš li se ti o nama, Bože? Zar čovjek ne osjeti to u životu kad ga pogodi nešto teško: nesreća, prirodna katastrofa (Kao što bijaše 1990. u Tuzli. Poginulo je 180 ljudi u rudniku) itd.? Težak udarac ili nesreća može razočarati i obeshrabriti, ali i tada treba slijediti evanđeosku misao Isusa Krista. Patnja nije mimoišla ni Božje ljude poput proroka ili svetaca. Jeremija živi u 6. stoljeću prije Krista. Za vrijeme kralja Jošije bilo mu je lijepo. Još je bio mlad prorok. Ali, u vrijeme kralja Sidkije narod traži da smakne proroka jer im nije po volji. Jeremija piše: Iz dana u dan, svatko me ismijava. Podsmijeh i poruga padaju na proroka. Može se ukratko reći da prvo čitanje govori o osporavanom proroku Jeremiji. Svi ga ismijavaju iz dana u dan, a prorok treba biti ustrajan i prenositi Božju riječ narodu iako mu nije lako i ugodno. Drugi izvještaj iz Poslanice Rimljanima: Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu, govori o predanju Bogu i odbačenom Isusu. Evanđelje nam prenosi prvi navještaj Isusove smrti i uskrsnuća, ali i o ukorenom Petru. Ljudska zloba i sebičnost ne prihvaćaju Isusa Krista kao Mesiju. Upravo oni koji vode narod ne podnose Isusova dobra djela i optužuju ga. Hoće ga se riješiti. Smeta im što im govori istinu. A jedino će istina osloboditi čovjeka, kako donosi sv. Ivan: Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi. Zato treba nasljedovati Isusa Krista.
Neka se odrekne samoga sebe, kaže Isus učenicima, piše sv. Matej. Put nasljedovanja Isusa znači odreći se samoga sebe, a to danas nije privlačno. Previše smo vezani za imanje, koje je privremeno i pokvarljivo. Trebalo bi sve staviti na bivstvovanje, na život koji ne prestaje. Rađanje novoga čovjeka zahtijeva umiranje staroga čovjeka. U čovjeku ima nešto božansko što nadvisuje ovo prirodno i prolazno. Isus vidi što Petar ne vidi. Vidi konačni ishod. Ostvaruje ono što od nas Bog očekuje. Ide po Božjoj volji i osmišljenim putem. Uzeti svoj križ znači napustiti sebe, steći se. Napuštajući sebe, susret ćemo Krista, a Krist je smisao križa i života. To nije lako. Zato je pjesnik napisao: Ti si Bože, težak prijatelj. A sv. Franjo Saleški: U nebo se ide s kamenčićem u cipeli. Da bismo to uspjeli, potreban je ispit savjesti svaki dan. Uz misnu žrtvu treba i žrtva našega života, naših trpljenja. To možemo opaziti na životu majke, koja gubeći dobiva. Logika ljubavi otkriva središte, ne u sebi, nego u drugima. Slika: umjetnik naslikao Isusa na križu, a ispod su tri anđela. Prvi anđeo bezutješno plače, to je znak trpljenja. Drugi anđeo drži čavao, znak vjere. I treći anđeo moli. Vjera, molitva i trpljenje idu skupa. Kad to ujedinimo, bit ćemo sigurni da se ravnamo po Kristovu putokazu koji vodi u vječnost.
Fra Ante Pranjić Pilipović
