Čudesno blago molitve krije otajstvo našega spasenja. Molitvom uspostavljamo osobni odnos s Bogom. I ona je jedan od četiri stožera života kršćanske zajednice od apostolskih vremena: „Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama”, piše u Djelima apostolskim. Sveti Pavao preporučuje Efežannima: „Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete i za me, da mi se kad otvorim usta, dadne riječ da smjelo mognem saopćiti tajnu Radosne vijesti”. Ako tražiš hranu kojom ćeš odgojiti sve vrline ili kreposti u životu, onda je to duboka i ustrajna molitva. Čovjek može promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojom patnjom, jer: „Svaki će primiti svoju plaću prema svome trudu. Mi smo Božji suradnici”, piše sv. Pavao Korinćanima. Danas imamo dva primjera molitve ili razgovora s Ocem nebeskim. Primjer Abrama, koji će postati Abraham i čovjek vjere pod zvjezdanim nebom, a drugi je primjer Isusa Krista na brdu Taboru.
U prvoj molitvi stiže nagrada za čvrstu vjeru Abrahamovu. Bog ga šalje iz Ura Kaldejskog, iz Abramova kraja i od njegova roda u nepoznato: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati”, kaže knjiga Postanka. Gospodin traži od Abrama da stavi svoju sigurnost u Božje ruke. Suočen je s Božjim pozivom. Može li Bogu vjerovati i na Boga se osloniti? Odlučio je Boga poslušati i poći u nepoznato. Pred šatorom razgovara s Bogom u molitvi. Bog mu daje snagu i zaštitu: „Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita”, nastavlja knjiga Postanka. I obećava mu bezbrojno potomstvo: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti. (…) Toliko će biti tvoje potomstvo”. „Abram pade ničice, dok mu Bog govoraše dalje: „A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima; i nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam”, piše u knjizi Postanka. Kako je velik i milosrdan Bog prema čovjeku vjere. Kako se isplati biti Bogu vjeran, poput Abrahama. Upravo taj Abraham primjer je čovjeka vjere za židove, kršćane i muslimane. Iz te vjere će niknuti ljubav evanđelja koju će donijeti Isus Mesija.
U drugoj molitvi susrećemo Isusa u molitvi na brdu Taboru: „Uze sa sobom Petra, Ivana i Jakova te se uspe na brdo da moli. Dok je molio, promijeni se njegovo lice, a odjeća mu postade bijela i sjajna”, piše sv. Luka. Često je Isus molio rano ujutro ili kasno navečer, posebice u Maslinskom vrtu. Danas slušamo što doživješe ta tri apostola dok je Isus molio na brdu Taboru. Nekoliko dana prije preobraženja najavio im je Isus da on mora trpjeti i raspet biti. Šokirao ih je. Očekivali su slavu, a ne patnju. Zato uze Isus ta tri apostola. Htio im je pokazati da patnja nije ono zadnje. Apostoli doživljavaju da njihov učitelj razgovara s Ocem nebeskim. Isus govori Ocu nebeskom, ali i Otac nebeski govori o Isusu. Apostoli slušaju Božji proglas i priznanje da je Isus iz Nazareta Mesija, Sin Božji i da njega treba slušati: „Ovo je Sin moj Izabranik moj! Njega slušajte”, zapisa sv. Luka.
U društvu je s najvećim prorocima Staroga zavjeta. Mojsije je zakonodavac, a Ilija je predstavnik proroka. Svjedoci su Božje poruke i ostvarenja te poruke. Bio je to znak da se ispunjava sve što je Bog objavio po prorocima. Sve što je najavljeno u Starom zavjetu ispunjava se u Novom zavjetu. Prorok Izaija najavljuje da će Mesija biti sluga koji pati: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satrše. Na njega pade kazna – radi našeg mira”. Razgovor je o Isusovoj patnji na križu: „Govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu”, tumači sv. Luka.
Na Taboru se govori o Kalvariji ili Golgoti. Tabor i Golgota su dva brda molitve u različitim okolnostima Isusova života. Ta dva brda su važna i za sve nas. Tabor je brdo preobraženja i slave. Nebo se otvara, kao i kod Isusova krštenja, i čuje se Očev glas. Golgota ili Kalvarija je brdo patnje, muke i smrti. Najava slave donosi hrabrost za patnju. Tko je u savezu s Bogom, taj ide preko brda Kalvarije do brda Tabora, preko križa i muke do slave uskrsnuća. Brdo preobraženja ili slave daje smisao Kalvariji ili patnji. Na djelu je požrtvovna ljubav koja moli.
Požrtvovna ljubav moli i izvor je budućnosti. Takva ljubav donosi i život vječni. To je ono što ćemo nazvati pashalni misterij. To je tajna Uskrsa, izlaska iz staroga i prelazak u novo. Treba izići iz ropstva, proći kroz pustinju i stići u obećanu zemlju. Proći kroz umiranje i po Kristovoj ljubavi stići u život uskrsnuća. Izlazak iz raspadljivoga dolazak u vječno i neraspadljivo. Sve je to moguće u snazi sile Duha Svetoga koja odvali kamen s Kristova groba. Isus je bio izmučeni čovjek, a po sili Duha Svetoga postaje uskrsli Krist. Biti i postati je presudno pitanje za svakoga od nas. Nitko ne želi nestati zauvijek. A mi vidimo da i najmoćniji umiru i odlaze. Nikakva vlast na zemlji ne može dati život vječni.
Friedrich Nietzsche bio je pobožan kao dječak. Kad je postao student, oslonio se na ljudsku mudrost i došao do misli da svakoga tjera „želja za moći” i da će se razviti „nadljudi“. Piše: „Samo su jaki pozvani vladati.” Da, ali dokle mogu i jaki vladati? I jakima dođe kraj. Poganski je stav: „Što kani pasti, to treba udariti” da što prije padne. Naprotiv, Isus je došao spasiti izgubljeno i zalutalo. Pred takvom ljubavlju klečimo mi kršćani i molimo. Takvoj požrtvovnoj ljubavi obraćamo se mi kršćani. Za takvu ljubav se isplati postiti, činiti djela milosrđa i moliti kroz sve ove korizmene dane. Tako ćemo razumjeti Abrahamovu molitvu i tako ćemo prihvatiti i Isusovo preobraženje na brdu Taboru. Tako postojimo, bit ćemo i postat ćemo po molitvi u Božjoj ljubavi.
Fra Ante Pranjić P.
