Neki su bili uvjereni u vlastitu pravednost, a druge prezirali, napominje sv. Luka. A ti ‘neki’ bili su farizeji i književnici. Zaboravili su Knjigu Mudrosti: Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?, donosi knjiga Mudrosti. Isus upozorava učenike: Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko, zapisa sv. Matej. Znamo da su svi ljudi sagriješili i da nisu mogli imati potpunu pravednost. Zakon Staroga zavjeta ih nije mogao spasiti. Kad je postalo očevidno da čovjek nema moći ni sredstava protiv grijehu i smrti, na pozornicu nastupa svemogući Bog. Obećava preko proroka Izaije: Brzo će stići pravda moja, moje će spasenje doći kao svjetlost, najavljuje prorok Izaija, a psalam 98. kliče: Jahve obznani spasenje svoje, pred poganima pravednost objavi. Milosrdni Bog stvara izbavljenje iz svih pogibli, odnosno stvara spasenje. Spašava ljude od najvećih zala grijeha i smrti. U tom dolazi do izražaja Božja pravednost, djelovanje Božje sile, koja spašava ljude. A na koji način, opisuje nam sveti Pavao u poslanici Rimljanima: A sada se nezavisno od Zakona očitovala Božja pravednost za koju svjedoče Zakon i Proroci i to pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju – nema razlike, jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave. Bog djeluje na temelju ljudskih potreba, a ne ljudskih zasluga. A spasenje je nezasluženi dar Božje neizmjerne ljubavi. Farizej se postavlja u hramu kao sudac, a sud pripada samo Bogu. Uspoređuje se s carinikom da bi istaknuo svoju pravednost. Gdje će se vjernik svrstati: među one koji se hvale pred Bogom ili one koji u poniznosti mole za Božje milosrđe? Jedno je sigurno: Tko ustraje u Isusovoj nauci, taj će upoznati istinu.
A istina će vas osloboditi, kaže Isus po Ivanu. Istina oslobađa i usrećuje. Zato je potrebno zahvaljivati Bogu u poniznosti i istini. Svako dobro dolazi od Boga. Sve što imamo dobroga Božji je dar. Sveti Bernard je govorio: Kola puna grijeha, ako je pred njima upregnuta iskrena i duboka poniznost voze ravno u nebo, ali i obrnuto kad je oholost u pitanju. Sveti Ivan Viannay objašnjava: Poniznost je lanac na kojem se nižu sve ostale kreposti baš kao zrna na krunici. I po tom lancu poniznosti možemo se najlakše popeti u nebo. Ali i obrnuto. Farizej i carinik su dva lika i dva stava pred Bogom. Daju nam dvije vrste pouzdanja u molitvi. Farizej se uzda u svoja izvanjska djela i u samog sebe. Došao se hvaliti pred Bogom: Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj ovdje carinik, piše sv. Luka. Farizej kao da hoće Bogu naređivati da ga sluša. Pismen je i bogat, ali je ohol i nema poniznosti pred Bogom. Vršio je zakon, ali se smatrao pravednim. Oholo se molio i pred Bogom hvalio. Odlazi kući ne oproštenih grijeha. Siromašni carinik u poniznosti moli za oproštenje. Bio je veliki grješnik, ali je iskreno priznao i s vjerom molio za oproštenje. Svjestan je svojih grijeha, i zna da pred Bogom nema pravednih. Ne usuđuje se ni oči podići. Moli za Božje milosrđe. Govori istinu pred Bogom i to u poniznosti. Odlazi opravdan i molitva je uslišana. Svjestan je da jedino Bog opravdava. Zato vapi: Bože, smiluj se meni grješniku!, zapisa sv. Luka. Pokazuje svoju vjeru u Boga i iskreno pokajanje. Farizejeva pobožnost je bila ohola pobožnost. Htio je sebi prisvojiti sud, koji pripada samo Bogu. Michelangelo Buonaroti (+ 1564.) kad je dovršio Sikstinsku kapelu kao potpis je stavio dva slova Alfa i Omega. To je značilo da je to dar Božji, a ne čovjekovo djelo. To je umjetnik koji je molio krunicu, koja se i danas može vidjeti u Firenci, kako je izlizana od moljenja. Smatrao je sebe Božjim djetetom i sve što ima od Boga prima. Nema mjesta ljudskoj oholosti.
Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, piše sv. Luka. Oholost stvara licemjerje. Opaža se to kod farizeja. Danas mnogi zamjećuju da oholost stvara mnoštvo živčanih oboljenja. Psihijatri to potvrđuju i kažu da je najraširenija duševna bolest. A čovjek se nema čime hvaliti, jer svako dobro dolazi od Boga. Na mjestu molitve zna samo jedno: Ja sam onaj koji je sagriješio, onaj koji je potreban Božje milosti. Molim poput skrušenoga carinika: Bože, smiluj se meni grješniku! Sveti Pavao je bio ponizan kad je pisao kršćanima u Korintu: Ja sam uistinu najmanji među apostolima, budući da sam progonio Crkvu Božju. Dijete Božje se prepušta potpuno Bogu. Sjetimo se slike iz običnoga obiteljskog života. Malo dojenče ne može ništa doprinijeti roditeljima. Potpuno je ovisno od njihove pomoći. Kad ga majka podigne k svom licu ili srcu, dojenče se osjeća sigurnim, sretnim, zaštićenim. Ne plače. Roditelji mu daju tu sigurnost i sreću. Slično bi trebalo biti s čovjekom koji potpuno vjeruje Bogu i potpuno se izručuje u ruke Božje. Od svemogućega Boga dolazi spasenje i opravdanje. A to su Božji darovi. Dolaze po vjeri u Isusa Krista, Sina Božjega. Nije to naša zasluga nego Božji dar. Protivi se oholosti. Sveti Augustin je napisao: Silaziš li u svoju malenost, on k tebi prilazi. Sjeti se i svetoga Franje kako je bio malen, a postao je najsličniji Kristu. Ivan Mažuranić pjeva u Smrt Smail-age Čengića u Četi. Starac svećenik prima Novicu koji se vraća svom narodu i priprema momke na borbu s Turcima:
Vjeruj, sinko, u višnjega Oca, I njegova odvjeka Sina.
I trećega milostiva Duha: Vjeruj vjeru, spasit će te vjera!
To je ono što je potrebno čovjeku. Cjelovita i potpuna vjera u svemogućega Boga. Iz takve vjere će niknuti i ponizna i pobožna molitva. Jer pred Bogom smo ne samo bolesnici po tijelu, nego i grješnici po duši. Potrebno nam je Božje ozdravljenje da bi došlo i Kristovo spasenje. Pred Bogom se nemaš čime hvaliti. Po Božjem blagoslovu možeš puno toga u poniznosti dobiti.
Fra Ante Pranjić Pilipović
