„Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“, piše sv. Ivan. To je Mesija, Sin Božji za naše spasenje. Punina milosti istine je vrhunac stvaranja, otkupljenja i vječnosti s Bogom. Sin Božji je ‘pun milosti i istine’. Postao je čovjekom kako bi otkrio božansku slavu. A Božja slava je puna ‘milosti i istine’. Riječ se Božja utjelovila kako bi nama donijela milost spasenja. Riječ je postala tijelom kako bi ta milost Božja došla k nama u skladu s Božjom istinoljubivošću. Najjače nam je zasjala punina milosti i istine na Kristovu križu. Krist uzima naše grijehe na svoj križ i pobjeđuje zloga i smrt. Sve stvoreno treba ići prema toj punini koja izvire iz Svemogućega.
Vanjsko slavlje Božića zna biti očaravajuće i poetično. Lijepo ga je slaviti. Sad je vrijeme kad treba Božić živjeti. A to nije tako lako kao slaviti. Za nas vjernike treba biti puno važnije ono što sam Božić donosi u našoj nutrini. Zaći u nutrinu svoje duše znači vratiti se k sebi. U našoj nutrini miješaju se nebo i zemlja. Tu dolazi do spoznaje Boga. A spoznati Boga nosi sa sobom puni smisao života. Spoznaja Boga otkriva puninu istine i milosti. I upravo u toj punini istine i milosti nalazi se osmišljenje cijeloga životnoga puta i truda. Jer, jedno od najvažnijih pitanja u našem životu jest: Kakav smisao ima naš studij i rad? Kakav smisao ima naša molitva?
Bečki psihoterapeut Viktor E. Frankl prije četrdesetak godina donosi odlomak iz jednoga pisma: „Dvadeset i dvije su mi godine. Imam akademski stupanj, luksuzni auto, financijski neovisan. Imam na raspolaganju prigoda za seksualno iživljavanje i prestiž da ne mogu svladati. Pitam se samo ovo: Kakav smisao sve to ima?”
Da, upravo to: Kakav smisao ima ovo materijalno i nagonsko u nama? Jedino može imati smisao ako je upravljeno prema vječnosti. Smisao naše molitve danas je jedino ako je Krist među nama. Inače se sve pretvori u magiju koja je traganje za smislom, ali ukrivo. To opravdava i vjerničko biti skupa u molitvi i slavlje sv. mise. Slavlje govori da Bog nije neki daleki i nedohvatljivi, kao u pogansko doba. Bog je s nama, Emanuel.
„I riječ tijelom postala i nastanila se među nama“, donosi sv. Ivan. Sin Božji se učovječio. To je Emanuel – s nama Bog, Bog koji je sa svojim stvorovima. Nije neki daleki i koji se ne brine o svojim stvorenjima, nego onaj koji ljubi ono što je stvorio. Prorok Izaija će opomenuti kralja Azaha: „Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će Djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!”. U Novom zavjetu preuzet je Izaijin navještaj i primijenjen na Isusovo rođenje od Djevice Marije, naznačuje sv. Matej. Isus, kao Sin Božji je Emanuel. U pogansko vrijeme ljudi su izmišljali bogove. Bogovi uzimaju ljudsku narav i pojavljuju se. U židovstvu je Jahve u Saveznom šatoru u kovčegu. U Isusu nam se Bog pokazuje izravno kao Emanuel – Bog s nama i među nama, Bog koji ljubi čovjeka. Utjelovio se Sin Božji. Učovječio se da bismo mi mogli biti s Bogom u vječnosti. A to je jedna od najvećih tajnih kršćanstva. Razum je ne može potpuno razumjeti, ali razumska vjera prihvaća tu stvarnost. O Bogu znamo ono što nam je Bog objavio o sebi. Mi smo ljudi ograničeni, a svemogući Bog je neograničen. U božićnoj pjesmi pjevamo Vidi Božje otajstvo. To Božje otajstvo, ta Božja tajna je punina istine i zbilje oduvijek i zauvijek, u sadašnjosti i u budućnosti.
„Vidi Božje otajstvo“ je vrhunsko upravo u utjelovljenju Sina Božjega. Učovječio se za naše otkupljenje. Postao je čovjek za naše spasenje, za našu sreću. Taj svemogući u Isusu Kristu dođe radi nas i radi našega spasenja: „K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše”, piše sv. Ivan. Jesam li među onima koji prihvaćaju Isusa Krista u svoj život? S Isusom prihvaćam milost i istinu.
„Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog”, donosi sv. Ivan. Božja Riječ je mudrost od iskona. Hebrejska riječ hokmah, grčka sofia, latinska sapientia, prevodi se na hrvatski riječju ‘mudrost’. Često i ne primijetimo što izgovorimo. A biblijska riječ ‘mudrost‘ označava personifikaciju božanske stvaralačke moći. To nije samo riječ sposobnosti i znanja nego stvarnost i osoba u stvaranju. Jer, Mudrost kaže: „Izađoh iz usta Svevišnjeg i pokrih zemlju kao magla”, piše u knjizi Sirahovoj. Danas je kršćansko shvaćanje mudrosti sagledavanje svega pod vidom vječnosti i posljednjih stvari. Ona je krepost i prvi od sedam darova Duha Svetoga. Isus Krist je Božja Riječ i Božja mudrost ili bolje rečeno utjelovljena Mudrost Božja. Ušatori se među ljudima jer je postao jedan od nas, osim u grijehu. Kako to razum može shvatiti? Ondje gdje razum stane, razumska vjera ide dalje i dovedete do sreće.
Sreća je za nas gola i malena u malenom Djetetu u jaslama u Betlehemu. Tu je veliki Bog u malom čovjeku. Tu je sunce, svjetlost, koja obasja mrklinu zemaljsku. To svjetlo je Isus Krist. On je Božja mudrost od iskona. Rasvjetljuje nas ljude koji smo često u tami grijeha i neznanja.
Još u Homerovoj Odiseji nalazimo: „Svjetlost se rasu po zemlji”. Božićna svjetlost je Božja Mudrost: „Mudrost se sama slavi i sred puka svog se hvali”, piše u knjizi Sirahovoj. Po Božjoj Mudrosti, a to je Sin Božji, dospijevamo do punine istine i milosti. Isus Krist nam donese puninu istine i milosti. U toj punini čovjek ispunjava svoju čežnju za srećom i životom. A to nam pruža Isus Krist. U čovjeku je sve ograničeno i djelomično. A punina izvire iz Sina Božjega. Tko se priključi na taj izvor istine i milosti, taj će ispuniti smisao svoga življenja i postojanja. Samo ćeš u Bogu naći istinu i blaženstvo za čime neprekidno tragaš. Čovjek živi od Boga u sebi. Zato,
„Radujte se narodi!” i raduj se i ti, čovječe, u tom otkupljenom narodu jer milost i istina nastadoše po Isusu Kristu.
Fra Ante Pranjić P.
