„Da poslušam što mi to Gospodin govori”, donosi 85. psalam. Božji govor je stvaranje. Božja Riječ je spasenje. Božja utjelovljena Riječ je život i uskrsnuće. Kako je važno to što Gospodin govori. Ali, čovjek često ne opaža Božju brigu za čovjeka. Sam Gospodin se čudi i kaže u psalmu 81.: O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio. (…) Svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine. Slušaj i blaguj Riječ Božju. Slušanje sazrijeva u vjerovanju jer vjera dolazi nakon slušanja. Sveti Pavao napisa kršćanima u Rimu:Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom. U Abrahamu je Jahve našao odanoga prijatelja, koji je slušao riječ njegovu. U Ivanu Krstitelju je našao isposnika i mučenika koji je krvlju posvjedočio Božju Riječ. U Mariji iz Nazareta je Gospodin našao osobu koja je rukama radila za utjelovljenu Riječ Božju i uhom slušala Radosnu vijest Svevišnjega. Bogu je povjerila, ne dio sebe, nego potpuno svoje biće: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!, zapisa sv. Luka. Potpuno se prepustila Gospodinu Bogu na raspolaganje. I Gospodin je u njezinu životu učinio silna djela. U Marijinu životu su bili ujedinjeni molitva i rad, akcija i kontemplacija: Isusova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu, piše sv. Luka da bi ih kasnije prenosila apostolima, koji su zapisivali ono važno iz Isusova života. U današnjim čitanjima imamo lijep izvještaj o gostoljubivosti koja je potrebna i vrijedna. Vidimo to na primjeru Božjega čovjeka Abrahama i na primjeru sestara Marte i Marije. Abraham dočekuje tri stranca pred šatorom i svim srcem ih ugošćuje. Marta je sva zauzeta posluživanjem Isusa i 12 apostola. Isus koristi tu priliku i objašnjava Marti što je važnije i što je potrebno.
Samo je jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti, bilježi sv. Luka. Potrebno dolazi od Gospodina, od njegove Riječi. Potrebno je slušati i čuti Riječ Božju. Marija i Marta su nam znak slušanja Božje riječi i obavljanja ljudskoga rada. Upečatljiva je Marijina uloga, koju bilježi sv. Luka: Marija je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Isus će nam objasniti: Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti, piše sv. Luka. Pozorno sluša Božju riječ. Spremna je primiti Boga u svojoj duši. To je ono što nedostaje materijaliziranom čovjeku koji se zapleo u uživalačkom mentalitetu. Moglo bi se uzviknuti današnjem čovjeku: Prijatelju, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je najpotrebnije: Primiti Boga u svoj život. Isus nije osudio one koji se bore za kruh, nego one koji prodaju dušu da kupe kruh. U životu želi čovjek sve stići i urediti. Htio bi skupiti bogatstvo cijeloga svijeta. A je li to najvažnije? Toliko žurbe i zabrinutosti: Može li tko od vas brigama produžiti svoj život samo za jedan lakat?, donosi sv. Luka Isusove riječi. A sv. Matej nastavlja: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih. Sv. Ivan dodaje: Ali tko god vrši Božju riječ, uistinu, u tome je do savršenstva došla ljubav Božja. A Božja ljubav primjećuje tuđu žeđ i glad. Sve prihvaća i sve ugošćuje. Kršćanin se brine za duhovno i za materijalno. Kad je govor o kršćanskom materijalizmu, tad bi trebali biti svjesni da je tijelo vrjednije od jela i odijela: Jer je život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela, kaže sv. Luka i nastavlja:Vaš Otac zna da vam je to potrebno! Već tražite njegovo Kraljevstvo, a to će vam se nadodati. Duša je, dakle, važnija od tijela. Isus ne osuđuje one koji se brinu za jelo i odijelo, nego one koji hraneći tijelo, izgladne dušu i oblačeći tijelo, ogole dušu. Istina, da je Isus obećao nebo onima koji se odreknu svijeta zbog njega: A tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga, piše sv. Luka. Ali prije toga je obećao stostruku sreću na zemlji onome koji pođe za Isusom: I svaki će, koji radi mene ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu ili djecu, ili njive, stostruko primiti i baštiniti život vječni, piše sv. Matej. Iz toga proizlazi da obje stvarnosti: materijalna i duhovna pripadaju čovjeku. Samo mora znati što je važnije u tom vremenu i događanju. Sveti Benedikt je uzeo riječi: Moli i radi–Ora et labora. Stavio je to za natpis na ulaznim vratima benediktinskoga samostana. To bi trebalo biti i pravilo svakoga kršćanskog vjernika.
‘Moli i radi!’ To proizlazi iz Božje ljubavi. Treba skupljati u žitnice, ali u te žitnice ne stavljati i svoju dušu. Zemlja nam je povjerena, ali ne smijemo zaboraviti nebo. Treba se brinuti za vremenita dobra, ali ne smije se zaboraviti vječnost. Može nam se dogoditi ono iz evanđelja kad Isus opominje da se ne oslanjamo na zemaljska dobra: ‘Dušo, imaš mnoga dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi i pij, uživaj!’ ‘Luđače’ – reče mu Bog – ‘još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?, zapisa sv. Luka. Često je mladim ljudima to teško shvatiti. Žure za stjecanjem, a zanemare duhovni život svoje duše. Ima ona priča o starom ribaru koji je povezao mladića na svom čamcu. Opazio je kako je stari na jednom veslu napisao „moli”, a na drugom „radi”. Počeo mu se rugati: „Pa zar si toliko zaostao?! Tko još moli? Treba veslati i to je to”. Stari je šutio i ispustio ono veslo na kojem piše „moli”. Veslao je samo veslom „radi”. Čamac se vrtio u krug. Tad je mladić vidio da se s jednim veslom ne stiže nigdje. Vrtiš se u krug. Čovjeku je potrebno i moliti i raditi. Naši pradjedovi nisu imali puno u kući, ali su imali veliko srce. Davali su gostima više srca nego materijalnih dobara. Ljudi su se osjećali ugodno i dobrodošli. Možemo zaključiti: Tko se napuni mudrošću Božje riječi, taj će pružiti ljudima gostoljubivost i zalogaj. Zato, slušaj Božju riječ kao Marija, a radi kao Marta.
Fra Ante Pranjić Pilipović
