Korizma ili četrdesetnica je prepoznatljivo vrijeme. Naši ‘stari’ su proživljavali korizmu postom, pa čak i ‘žežinjanjem’ – o kruhu i vodi, pjevanjem Gospina plača i 40 dana bez zabava. Ali vremena se mijenjaju i naši su uvjeti drukčiji. Kako i čime ćemo mi obilježiti svoju korizmu, od Čiste srijede do Velikoga petka? Iako su se vremena promijenila, pokora nije prestala. U kršćanstvu će pokora uvijek imati mjesta, jer kršćanska pokora izvire iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. A čovjek je na ovoj zemlji u iskušenju. Tri napasti pogađaju svakoga čovjeka. Isus je bio pravi čovjek i prošao je te tri napasti ili iskušenja. Mesijanstvo Sina Božjega je suprotno onome što mu predlaže Sotona, i ne slaže se s Petrovim mislima. Zato Isus oštro govori Petru, a sv. Matej zapisa: „Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske”.
Blagostanje je prva napast. Gramzljivost zna obuzeti čovjeka. Izgubi svaku mjeru. Treba se upitati: Od čega živiš? Radiš li svojim rukama ili tražiš ‘kruh bez muke’? Đavao nagovara Isusa u pustinji nakon četrdesetodnevnoga posta: „Ako si zaista Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh”, piše sv. Luka. Isus odgovora Sotoni da ne živi čovjek samo o kruhu. Da bi čovjek bio sit, treba puno više od „kruha i igara”. Božja je ponuda da kruh svoj zaradimo sposobnostima koje nam Bog povjerio. Čak ni vlast i slava ne mogu ispuniti ljudsku dušu i učiniti je potpuno sretnom.
Slavan postati je drugo iskušenje. Sotona upućuje Isusu ponudu, zapis sv. Luka: „Dat ću ti svu vlast nad njima (kraljevstvima svijeta) i raskoš koja im pripada (…) ako mi se pokloniš”. A Isus nas poučava da se jedino Bogu treba klanjati i njemu služiti. Pitanje je: Pred kime ti klečiš i komu se klanjaš? U nacizmu i komunizmu se klečalo pred čovjekom kao pred Bogom. I znamo da je slijedilo brutalno uništenje i ljudi i dobara. Postoje posljedice onoga čemu se klanjamo. Zato: „Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi”, piše sv. Luka.
Čašćen biti je treće iskušenje. Ne iskušavaj Gospodara, Boga svojega. Zapravo je pitanje: Komu vjerovati i povjerenje pokloniti? Može li čovjek na Božje mjesto? Iz prošlosti vidimo kad čovjek zapovijeda Bogu, tad slijedi propast: od općega potopa, preko rimskoga razaranja Jeruzalema, raseljavanja Židova do zločinaca Staljina, Hitlera, Tita i drugih. Isusov primjer nam govori, a sv. Luka zapisa: „Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!”. Potrebna nam je molitva „Oče naš, (…) neka bude volja tvoja”. Gospodin Isus dao nam je primjer kako postupiti prema napasniku: „Odstupi, Sotono!”, piše sv. Matej. To je taj novi put za kraljevstvo nebesko. Iskušenja će uvijek biti, ali treba naći načina oduprijeti im se. Mladi pustinjak se tuži starom radi napasti. Stari mu odgovori: „Možeš učiniti da se rode ne ugnijezde na kolibi, ali ne možeš im zabraniti da nadlijeću tvoju kolibu.” Nabrajamo ova iskušenja da bismo shvatili poziv naše korizme. Korizma nas poziva razmisliti gdje smo popustili napasti i napasniku.
Korizmeni poziv je pogodan trenutak – kairos, dati prednost životu i uočiti veću vrijednost življenja. Vjernik se treba otvoriti duhovnom razumijevanju nauma spasenja u ovom korizmenom hodu. To nam nastoji pružiti ovo korizmeno slavlje. Kad su kršćani dobili slobodu u 4. stoljeću, dolazi i propis posta, pokore i djela milosrđa, od Čiste srijede do Velikoga petka. Taj broj 40 je vrlo znakovit u Bibliji. Sjetimo se da je opći potop trajao 40 dana. Mojsije je na brdu Horebu na Sinaju 40 dana. Prorok Ilija putuje kroz pustinju 40 dana. Narod bježi iz ropstva kroz pustinju 40 godina. Isus je postio u pustinji 40 dana. U svom javnom nastupu upućuje Isus poziv svima: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!”, zapisa sv. Luka. To nam objašnjava post od jela da bismo mislili na druge; post od svijeta da bismo bili s Bogom i post od samih sebe da bismo nadvladali svoje loše navike. Korizmeni dani su dani pokore, kao i svaki petak na spomen smrti Gospodnje. Svojevoljno odricanje kao post i milostinja, raspodjela dobara za siromašne vode nas na novi put, kojim se stiže do evanđeoskoga uspjeha.
Novi put može se pronaći u tišini svoje pustinje ili svoje sobe. Treba se suočiti sa svojim grijesima i uvidjeti krive putove. Treba postići ono veliko ‘Da’ prema Bogu, ali i vrlo mnogo ‘Ne’ prema napastima. Postoje putovi vjernika i putovi nevjernika. Papa Benedikt XVI. beatificirao je engleskoga kardinala Johna Henrya Newmana. Newman je bio anglikanski svećenik i oksfordski akademik. Tražio je novi put za svoju dušu. Obraća se na katoličku vjeru u 44. godini života. Našao je novi put u Katoličkoj Crkvi. Taj put vodi prema svetosti, pored grješnih ljudi i njihovih iskušenja. Napisa: „Svijet bez Boga je apsurd, a s Bogom je velika tajna.” A otkriti tu veliku tajnu – Boga može se samo ako se riješimo svoga sebičnog ‘ja’. Sebični ‘ja’ se nalazi u svakome od nas.
Mladić priča kako je išao s ocem vaditi panjeve netom posječenih topola. Neiskusan započinjao je gurati panj kao da bi morao izaći jednim potezom i udarcem. Topola, kao i mnoga druga stabla ima glavni korijen koji se spušta ravno u teren. I sve dok se ne odsječe taj korijen – maticu, ne postiže se ništa. Tako je i s nama. Možemo prekinuti mnoge veze i odustati od potrebnoga jela, stvari, ali sve dok se sjekira ne položi na onaj naš stari sebični ‘ja’, koji je uporan i egoističan, ne ide se naprijed. Zato nam potrebno ovo korizmeno vrijeme puno Božjega milosrđa i opraštanja, puno snage za obranu od napasti i iskušenja.
Fra Ante Pranjić P.
