(Kratka priča i doživljaj jednog od ovogodišnjih polaznika speleološke škole)
Znate, nadam se, i vi, onaj osjećaj kada želite napisati nešto što vam se čini važno, bio to nekakav ozbiljan e-mail ili poruka nekome tko vam se sviđa, i ne ide vam.
Jednostavno ne ide. U takvim slučajevima ja pišem, prepravljam, brišem i popravljam svaku rečenicu po nekoliko puta. Onda cijeli tekst obrišem bar tri puta i počinjem ispočetka. I na kraju, ako išta od toga pisanja i bude, osjećam da bih elokventniji bio da sam napisao „što ima?“
Ne pišem ni ozbiljan e-mail, niti poruku nekome, nego pokušavam prenijeti dio dojma s ovogodišnje speleološke škole, ali osjećaj je isti kao ovaj iz prethodnog paragrafa, jer ne mogu još, dva tjedna nakon što je škola završila, posložiti sve dojmove.
Zato ću s vama, umjesto da opisujem sve lijepo i divno što se događalo (a bilo je nevjerojatno, čudesno i prekrasno), podijeliti kako me jedan glupan istraumatizirao. Kad pišem ovo „glupan“, ne opisujem intelektualne sposobnosti te persone, nego to pišem smišljeno, kao uvredu, jer mi je ova osoba izazvala noćne more.
Išli smo, jedan od tih vikenda, u posjet Malom Samogradu. Ime mu je varljivo. Nema ništa malo u vezi tog Malog Samograda. Radi se o urušnoj vrtači s ogromnim liticama i špiljom u dnu – sve skupa preko sto pedeset metara visinske razlike. S jedne su strane te litice visoke četrdesetak metara, a s druge strane oko sto. Prije posjete, mi školarci dobili smo, kako je to već običaj, nacrt tog geološkog fenomena. Zatekao sam se, u tom trenutku, na kavi u nekom društvu gdje se našao i spomenuti, koji mi je objasnio da ćemo se spuštati direktno na ulaz u špilju s ove strane s većim liticama.
Imam strah od visine, dubine, praznog prostora, čega li, i sama pomisao na te litice užasavala me. Još uvijek mi nije svejedno kad pomislim na to, ustvari malo mi se noge i sada oduzimaju.
(Racionalna osoba rekla bi da sam ja glup u ovoj priči, jer sam sa strahom od visine upisao speleološku školu, ali racionalni ljudi ne idu u jame i dosadno im je u životu, i zato ni racionalni komentari na ovo nisu poželjni.)
Večer nakon tog nesretnog druženja, sanjao sam da visim na užetu sa stijene, ali nije bilo ni Samograda, ni granja, ni litice s druge strane, nego je ispod mene bio otvoreni svemir. Gledao sam, viseći, ispod sebe zvijezde i galaksije. Probudio sam se, u ne znam koje doba noći, u panici, obliven znojem, nemoćan. Nisam se mogao pomaknuti, a bio sam budan. Nisam uopće pokušavao ponovno zaspati.
Uspio sam se, usprkos tome snu i konstantnoj blagoj panici kroz ostatak tjedna, vratiti u speleološku školu, ali na putu do tog odvratnog Samograda samo mi se motalo po glavi: „Što ti ovo treba? Zašto se ne vratiš kući?“
Došao sam, nekako, do te vrtače i vidio sam da se spuštamo s ove „normalne strane“. Ne možete ni zamisliti koliko sam bio bijesan na tog čovjeka, koji se samo smijao. Ipak, i s te strane s koje smo se spuštali, tih četrdesetak metara bilo mi je, i odozgo i odozdo, više kao četiristo. Ali utjeha mi je bila da je moglo biti drastično teže.
Promatrajući cijelo to iskustvo danas, čudesno mi je. Ne znam sada što se dogodilo i kada se dogodilo, je li usprkos ovome, ili možda baš zbog ovoga, ali kada mi je došao prvi slobodan dan, a nisam imao u planu ići u jamu, bilo mi je toliko žao da to ne možete vjerovati.
Pridružio sam se odmah sljedećem istraživanju koje je društvo organiziralo. I opet me je bilo strah. Skoro kao nad tim Samogradom nakon onoga sna. Ipak, nadam se da u subotu neće padati kiša, jer želim ići ponovno.
Ovaj tekst počeo sam pisati, ustvari, da zahvalim svima koji su nama, ovogodišnjim školarcima, omogućili ova iskustva. Evo, na kraju, hvala im. Ali, mimo svih ostalih, koji su bili uistinu divni, posebno hvala (usprkos noćnim morama) onome koji je potakao ovaj tekst.
Vinko Šarac / SD Mijatovi dvori/fb
