UZVIŠENJE SV. KRIŽA
Barjaci kreću Kraljevi. Otajstvo Križa sjaji se.
Na kojem tijelom prikovan. Bje svakog tijela Stvoritelj,
kliče molitva naše Crkve.
Kad podignete Sina Čovječjega, tada ćete saznati da Ja Jesam, piše sv. Ivan. Tek na križu spoznat će čovjek da je Isus iz Nazareta Sin Božji. Sam Isus uzima za sebe ime Ja Jesam. To Božje ime ‘Ja Jesam’, objavio je Bog Mojsiju. O važnosti Isusove muke na križu posvjedočit će nam sam Isus: A ja kad budem podignut sa zemlje sve ću ljude privući k sebi, zapisa sv. Ivan. Uzimajući naše grijeh na svoj križ, izvršava Isus djelo spasenja. Ono što je najniže i što je smatrano prokletstvom, uzet će Isus na sebe, da bismo mi bili otkupljeni: Tako mora biti podignut Sin Čovječji, nastavlja sv. Ivan, a sv. Pavao piše Galaćanima: Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet – stoji, naime, pisano: Proklet svaki koji visi na drvetu! U knjizi Ponovljenoga zakona bio je križ znak prokletstva: Jer je obješeni prokletstvo Božje. Križ bijaše smrtno oruđe za najteže zločince i buntovnike. Zato je za Židove križ bio sablazan, a za Grke je bio ludost. Upravo to, što je za ljude bilo najgore, Bog učini znakom spasenja. Svemogući Bog šalje na križ svoga Sina za naše spasenje, kako zapisa sv. Ivan: Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Tako nam pokazuje najveći znak svoje božanske ljubavi. A vjernici uzvraćaju čašćenjem svetoga križa. Štovanje svetoga Križa potječe još iz 4. stoljeća. Predaja govori o carici Jeleni koja je 320. godine pronašla križ na kojem je bio raspet Isus. Od tog 14. rujna slavi se u Jeruzalemu i Carigradu. Perzijanci su u ratu odnijeli i te relikvije. Zato je car Heraklije (610.-614.) ratovao s Perzijancima i povratio sveti križ. U tom su mu pomogli i naši hrvatski preci.
Hrvatska pisana povijest započinje sa svetim križem. Car Heraklije u 7. stoljeću pozvao je Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite granice od Avara, dok je car ratovao protiv Perzijanaca. Tako su Hrvati, još i nekršteni sudjelovali u oslobađanju svetoga križa. Još je zanimljivije što piše u 10. st. car Konstantin Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom u 31. poglavlju: Ovi se kršteni Hrvati obvežu se čvrstom i pouzdanom zakletvom apostolu Petru da nikad neće na tuđu zemlju poći i vojevati, nego će radije mirovati sa svima koji to budu htjeli, primivši od istoga Pape takav zakon: ako koji drugi narodi protiv zemlje tih Hrvata pođu i zarate, da pomogne Bog Hrvatom i s njima pristane, i da im Petar, Kristov učenik pomogne da pobjede. Rekli bismo da naša povijest već od svojih početaka stoji u znaku križa u borbi za krst časni. Sjetimo se i Krbavske bitke 1493. godine, II. svjetskoga rata, Domovinskog rata itd., kad su rušeni križevi i crkve u našem hrvatskom narodu. Zašto je križ tako važan za nas i sve vjernike? Zašto je sablazan i ludost križa u središtu pozornosti? Sam Krist kaže da je križ njegova slava. To će nam odgovoriti riječima veliko-svećeničke molitve u Maslinskom vrtu, prije svoje smrti: Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe, i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima dadne život vječni svima koje si mu dao, zapisa sv. Ivan. Tako nazivamo križ Kristovom slavom i Kristovim uzvišenjem. To je žuđena čaša i dovršenje patnji što ih je Krist pretrpio za nas.
Božja slabost jača od ljudi, piše u poslanici Korinćanima. Donosi novo rađanje i preporođenje ovoga svijeta i čovjeka. Križ je nadilaženje zla kroz ljubav u Isusu Kristu na Golgoti. Jer samo ljubav osmišljava žrtvu. Kroz Kristov križ dolazi novi svijet. I zato, neću se ničim ponositi, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, piše u poslanici Galaćanima. Kristov križ u sebi sažimlje patnje svega naroda i cijeloga svijeta. Križ je opipljiv znak Božje ljubavi. Vrhunski čin ljubavi iskazao nam je Isus Krist na križu. Krv Raspetoga, koja teče sa slavnoga križa oživljuje sasušene kosti Adamove u svakom od nas. Zato svaki vjernik s vjerom moli: Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo tebe, jer si svojim svetim Križem otkupio svijet. A sveti Franjo je molio u Absorbetu: Žarka i slatka sila tvoje ljubavi, molim te Gospodine, neka obuzme moj um i moje srce i neka ga odijeli od svega, što je pod nebom, da umrem od ljubavi ljubeći tebe, koji si se udostojao umrijeti od ljubavi ljubeći mene. To je molitva koja nas podiže u visine, pokazujući nam put kako se susresti s Gospodinom Raspetim, jer žrtva križa ništi naše grijehe. A prostor grijeha se može ispuniti jedino Božjom ljubavlju. A ta Božja ljubav zadivljuje i pred njom se može biti jedino u poniznosti. Sin sv. Franje sveti Bonaventura će u djelu Put duha k Bogu u 4. Proslovu pisati: Onaj koji potpuno okrenuta lica gleda na pomirilište, tj. Krista, i razapeta ga promatra na križu u vjeri, nadi i ljubavi, u pobožnosti, divljenju i radosti, u poštivanju, hvali i klicanju, taj s njime obavlja ‘pashu ‘ , to jest prijelaz“, prijelaz u život, prijelaz iz trpljenja u slavu. A do toga se dolazi nasljedovanjem i suobličavanjem, poput svetoga Franje, koji je nosio Gospodinove rane na svom tijelu. To znači nije dovoljno činiti samo dobra djela, nego se treba suobličiti i nasljedovati Gospodina Isusa Krista – biti živi svjedok i živjeti svjedočanstvo Evanđelja. Tada nas neće smetati ni židovska sablazan i grčka ludost, jer se radi o Božjem milosrđu i mudrosti Križa: Da se svijet spasi po njemu, piše sv. Ivan, a molitva Crkve pozdravlja.
O zdravo, križu nado sva! U dane muke Gospodnje
Umnoži milost dobrima. I digni krivnju s grješnika! Amen.
Fra Ante Pranjić Pilipović
