Susret Boga i čovjeka, Sin Božji je na rukama čovjeka u hramu. Susret je djeteta Isusa u jeruzalemskom hramu sa starcem, pravednim Šimunom i proročicom, pobožnom Anom, koja „noću i danju služila je Bogu postom i molitvom” piše sv. Luka. Taj susret se odvija po propisima Zakona, a u isto vrijeme je susret Gospodina sa svojim narodom. Na istoku, u pravoslavlju zadržao se staroslavenski naziv Sretenije. Očekivanje Mesije trajalo je stoljećima i bilo je vrlo je živo i važno. Pravedni Šimun, sav sretan, u tom susretu je kliktao da može sad mirno umrijeti, jer je dočekao Mesiju na zemlji: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru”, nastavlja sv. Luka. U tom susretu dolazi svjetlo Duha Božjega u dušu Šimuna i Ane, a na Isusu je ispunjeno sve što se treba ispuniti po Zakonu za jedno prvorođeno dijete. Oni opažaju „svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela”, piše sv. Luka. ‘Svjetlo od svjetla’ jest Krist Gospodin.

To je istina naše vjere.

Sjetimo se u prirodi kako je Bog sunce postavio u svemir da daje svjetlo i toplinu. Kad sunce ne bi sjalo, za 8 minuta bi došla potpuna smrt. Temperatura bi bila na apsolutnoj ništici ili minus 273 stupnja. Na tom stupnju nema više nikakvoga života ni razvoja. To je slika kršćanskog života bez Krista. Bez Krista smo u vječnom mraku. A često smo u opasnosti svijeta koji ne računa na Krista ni s Kristom. Tako nam često prodaju „rog za svijeću”. Prevare nas. Oduzmu nam svjetlo i spasenje. U opasnosti smo, jer nam nude krivo mjesto pravih ideala. Onaj koji nas neće prevariti je Isus Krist. On je to svjetlo i sunce koje razgoni tamu. Upaljena svijeća na oltaru je znak uskrslog Krista koji donosi život. To svjetlo je putokaz za čovjeka. Čovjek se prosvjetljuje božanskim svjetlom.

‘Svjetlo pogana i slava naroda’ bijaše Isusovo prikazanje u hramu. Taj događaj je u nizu događanja ljudskoga spasenja. Pravedni Šimun će tom prigodom reći da je to dijete Isus spas narodima, svjetlo poganima, veličanstvenost puka izraelskoga. Kod Isusova rođenja iznenadili su se pastiri, jer „sjaj ih Gospodnji obasja”, zapisa sv. Luka. Ivan Krstitelj će reći da „dolazi kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo”, donosi sv. Ivan. Na pragu Isusova javnoga djelovanja je krštenje na Jordanu. Otvara se nebo i čuje glas Oca nebeskoga: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”, donosi sv. Luka. Na pragu Isusova izlaska ili Pashe je preobraženje. Na brdu preobraženja Isusovo lice „zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo”, piše sv. Matej. A kasnije će Isus reći apostolima: „Ja sam svjetlo svijeta”, zapisa sv. Ivan, a vi moji učenici: „Vi ste svjetlo svijetu!”, dodaje sv. Matej. Vi trebate donijeti svijetu ono svjetlo koje sam vam predao. Krštenik je prosvijetljen i postaje „sinom svjetlosti”, piše u poslanici Solunjanima. Primajući Krista, primio je „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka”, piše sv. Ivan. Pravedni Šimun je pun optimizma uzimajući dijete Isusa na ruke. Vjeruje Bogu i sad može poći, umrijeti jer je siguran da je u Božjim rukama. Vidio je Mesiju kojega je željno očekivao. Pobožna Ana je kao majka ili baka koja s ljubavlju govori o djetetu Isusu. Ta ljubav povezuje sve majke jer dolazi od Boga. Neka Božje svjetlo koje je donio Isus Krist prosvijetli naše roditelje da bi život cvjetao i Bogu se prikazao. Zanimljivo je kako to svjetlo i ta Božja ljubav djeluju u malim ili neznatnim ljudima.

Svjetlo je u malim ljudima jer su rasvijetljeni. Ti mali ljudi, koji nisu važni za svijet, oni stvaraju povijest. To su Elizabeta, pastiri, mudraci, Šimun i Ana, te Ivan Krstitelj, sveti Josip i Marija iz Nazareta. Svi su oni za svijet nevažni, ali su Bogu važni. Po Božjoj milosti i ljubavi postaju velikani i stvaraju temelj budućnosti. Gospin primjer nam, posebice, puno govori.

Gospa je uzor prihvaćanja volje Božje. Trpi jer ljubi. Ljubi Boga jer mu vjeruje. Sluša i prihvaća volju Božju. Bog ne želi ljudsku žrtvu, nego vjerno ljudsko srce: „Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina”, donosi knjiga Postanka. Po propisima otkupljuje dijete, a ne žrtvuje ga kao pogani. U poganskih naroda je bio običaj prinositi ljudske žrtve svojim poganskim božanstvima: baciti u vatru ili zaklati i krv proliti za pogansko božanstvo. Kralj Ahaz „Sam je proveo svoga sina kroz oganj po gnusnom običaju naroda što ih je Gospodin protjerao pred Izraelovim sinovima”, piše sv. Pavao Korinćanima i nastavlja kako je  kralj Manaše „I sinove svoje proveo kroz oganj. Vračao je, gatao, stvorio bajače i opsjenare, učinio je premnoga zla u očima Gospodnjim, i razjarivao ga”. Marija i Josip prinose Sina dobrom Bogu. Za sinovljevo otkupljenje prinose dar golubića. Gospa je siromašna i ne može više donijeti ni kupiti. Oni imućni dovode vola ili ovna. A sirotinja tek par golubića. Ali Gospino srce je puno ljubavi i vjere. Ona je majka, koja donosi život, ali i Majka koja donosi spasitelja. Ona je dobra majka i majka lijepe ljubavi. Napoleon jednom reče: „Čega najviše treba francuski narod: dobrih majki, svetih žena.” Zar to ne treba i našem hrvatskom narodu, danas kad hrvatski narod postaje sve malobrojniji, kad mnoga sela izumiru? Dobre majke i očevi su potrebni kao nasušni kruh, kruh svagdanji da naš hrvatski narod ne izumre, nego ima budućnost. Oni donose svjetlo u obitelj, u narod i u Crkvu.

Fra Ante Pranjić P.