Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati sudovima i bičevati vas po svojim sinagogama, piše sv. Matej. Ove Isusove uputu počele su se ostvarivati u mučeništvo sv. Stjepana prvomučenika. Kršćanko mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo iz ljubavi, dano za istinu vjere i kršćanske nauke. To svjedočanstvo ide do smrti za Krista umrloga i uskrsloga. Mučeništvo je bitna oznaka prvih kršćana ili u Pracrkvi kroz prva tri stoljeća. Štovanje mučenika počinje u drugom stoljeću, a opće prihvaćenim postaje u trećem stoljeću. Počinju se štovati i njihove relikvije ili zemni ostatci, a nakon četvrtoga stoljeća u spomen im se podižu i crkve – bazilike. Evo, preko dvije tisuće godina još uvijek mnogi kršćani po Iraku, Siriji, Aziji, Maleziji, Africi moraju posvjedočiti svoje krštenje krvnim ili zatvoreničkim mučeništvom. Isus je već unaprijed najavio teške dane za svoje učenike.
Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do konca, taj će se spasiti, zapisa sv. Matej. Isus je htio reći: Ako su mene progonili i vas će. Ako sam ja otišao na križ i moji će učenici nositi svoje križeve. I to se obistinilo kroz stoljeća u našoj Crkvi. Pracrkva se sastajala u katakombama ili podzemnim hodnicima. Veliki dio Crkve mogao si naći u arenama Rimskog carstva. Te arene su često bile stratište kršćana, kao za Ignacija Antiohijskoga u drugom stoljeću. Pisao je kršćanima u Rimu: Pustite me da postanem hranom zvijeri. Po njima bit će mi dano da prispijem Bogu. Letjele su kršćanske glave i pred carskim kipovima po trgovima itd. Ti prvi kršćani imali su živu vjeru u Krista uskrsloga. S pjesmom su išli u svoje mučeništvo, sretni što mogu trpjeti za Isusa Krista, Sina Božjega. Primjer nam pokazuje i prvi mučenik, mladić sveti Stjepan, đakon Prve kršćanske zajednice.
Prvi mučenik – sveti Stjepan bijaše, kažu Djela Apostolska: pun milosti i snage, činio je velike čudesne znakove u narodu. U Crkvi je poslužitelj siromašnih ili jedan od sedam đakona prve Crkve. Njegovi progonitelji ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio, nastavljaju Djela. Pred Velikim vijećem je održao sjajan govor kroz cijelo Sveto pismo: od Abrahama do Isusa Uskrsloga. Pun Duha Svetoga, završava svoj govor s pogledom u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane, svjedoče Djela apostolska. A oni ga osudiše na smrt kamenovanjem. Ono što je potpuno evanđeosko i izjednačeno s Kristovim trenutkom umiranja, a to je trenutak Stjepanova umiranja. Svoje mučeništvo u kamenovanju završava opraštanjem: Zatim kleče i viknu jakim glasom: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’, zaključuju Djela. Shvatio je svoju pripadnost Kristu ne samo na riječima nego je svojom krvlju potvrdio ono što je propovijedao. I to je ono pravo kršćanstvo koje vjeruje u Isusa Krista: pravoga Boga i pravoga čovjeka. Jean J. Rousseau napisa: Ako je život i smrt Sokrata bio dokaz mudraca, život i smrt Kristova dokaz su njegova božanstva. Stjepan je to potvrdio svojom ljubavlju i mučeništvom prema Kristu. Ljubio je i opraštao i onima koji su ga kamenovali. Ispunio je Isusovu zapovijed ljubavi i prema neprijateljima. Ali mi često možemo primijetiti da ljudi ne prihvaćaju pravoga Boga, nego sami žele biti bogovi. Aleksandar Veliki je bio toliko silan osvajač: od Makedonije do Indije, preko Egipta i Perzijskog carstva. Pitao je svoje mudrace kako čovjek može postati bog. A mudrac mu odgovara: Ako čovjek čini, što samo Bog čini – ljubiti neprijatelje. Iako je to pogansko vrijeme i razmišljanje, ipak smo kod evanđelja i Kristova primjera: Opraštati i neprijatelje ljubiti.
Opraštanje i u mučeništvu je dar vjere u Uskrsloga. John Foster Dulles, američki ministar vanjskih poslova, prije 70 godina bio je veliki kršćanski – baptistički vjernik. Kod potpisa mira s Japanom izgovara evanđeosku misao: Krist nas je učio da nema ništa neoprostivo. Da, to je lako izgovoriti, ali kako je to teško u životu provesti. Zamisli da ti netko ubije sina ili kćer, oca ili majku i ti mu trebaš oprostiti. Gdje naći toliku snagu i vjeru? Da si na mjestu onih osoba ili roditelja koji su tako nešto doživjeli u domovinskom ratu, kako bi se nosio s tim patnjama? Mnogi su kršćani to uspjeli u Isusu Kristu. U njemu je i Stjepan našao snagu i opraštanje. Kršćanstvo nije dakle samo neka teorija ili ideologija nego život povezan s osobom Isusa Krista. To nisu samo riječi pročitane ili naučene ili nešto izmoli i gotovo. To je život proživljen iz dana u dan s uskrslim Gospodinom, pa ako treba i krvlju posvjedočiti. Život proživljen živom vjerom i u najtežim trenutcima. Zato je iskrena vjera najveći dar za čovjeka s kojim se postiže otvoreno nebo.
Otvoreno nebo je doživio sv. Stjepan. Kardinal Faulhaber donosi u knjizi Poziv vremenu kako je posjetio mnoge vojne bolnice na ratnim bojištima. Najviše ga potresla molitva jednog ranjenika. Mladiću su bile ozlijeđene oči. Stalno je ponavljao: Oče nebeski, sačuvaj mi očni vid! A ako je tvoja volja da se ugasi svjetlost mojih očiju, ne dopusti nikada da se u mom srcu utrne svjetlost vjere! Vjera je najveći dar. Taj dar treba braniti, ispovijedati i za taj dar moliti. Otvoreno je nebo i danas za čovjeka otvorene duše i žive vjere, kao što je bilo otvoreno za prvomučenika Stjepana. Što će nas zapasti još u životu, to ne znamo. To Bog zna. Ali neka nas uvijek vodi živa vjera u Kristovo spasenje, poput mladoga đakona Stjepana. Stjepanov život i mučeništvo nam govori da je život učenika život učitelja. Krist postaje čovjek u patnicima i potrebnima. Naš život kao kršćana bi trebao biti utjelovljenje Krista u nama. Tako će naša zajednica sveta Crkva uvijek biti mlada. Ono što reče papa Benedikt XVI. na početku svoga pontifikata: Crkva živi. Ona je mlada – Die Kirche lebt. Sie ist jung. Stavimo svoju sigurnost u Božje ruke i pod cijenu krvi.
Fra Ante Pranjić Pilipović
