Srijeda, 3. listopada 2007.
Portomarín – Palas de Rei (25,5 km; 5 sati i 27 minuta)
Probudim se u 6 sati i spremim. Kad sam pogledao van, vidio sam da je još mrak pa sam odlučio pričekati da svane. Da, prošlo je mjesec dana otkad sam krenuo pa se osjeća da je u međuvremenu dan postao kraći. Čim je svanulo, krenuo sam. Put opet ide preko mosta preko kojeg sam jučer stigao pa onda uz cestu. Magla je pa se ne vidi daleko. Dovoljno da ispred sebe ugledam kolonu hodočasnika. Jutros se ne osjećam u formi. Osjećam se potpuno iscrpljenim. Čudno kako se to iz dana u dan mijenja. Jedan dan sam kao na krilima, a sljedeći se vučem kao prebijena mačka, da bi sutradan opet bio u super formi. Možda i ova magla čini da se ne osjećam dobro. Da su barem Švicarke sa mnom pa da u razgovoru zaboravim na maglu. Ali žene su kao policajci: kad ih zaista trebaš, od njih ni traga ni glasa. Ali tko bi meni ugodio? Sad bi da sam sâm, a onda da nisam.
Ipak se nešto kasnije magla raziđe pa se odmah bolje osjećam. Kolona ispred mene je nepregledna. Razletjeli se hodočasnici svuda. Čini mi se da ih ima puno više nego prošlih dana. Neka potpuno nova lica potvrđuju mi da ima puno onih koje su nedavno krenuli. Nakon 2,5 sata prolazim kroz selo Gonzar i na jednoj terasi vidim Švicarke kako mi mašu da im se pridružim. Tu su Odile i Maurice. Sjednem s njima i popijem kavu. Ne želim se potpuno ohladiti pa im kažem da idem odmah dalje. I one krenu sa mnom, a Odile s mužem ostane još i odmara iščašeni gležanj. Koračam sad nešto brže i nakon kratkog vremena Cristina zaostane i kaže da jutros ne može tako brzo hodati. Sylvie uspori također pa sam opet sam. Nakon nekoliko kilometara put skrene s ceste i prolazi kroz polja i mala siromašna sela. Nekoliko kuća, štala, saloš. Pored niske kuće veliko korito u kojem neka žena pere rublje. To joj je dakle perilica. Slikam je, ali okreće mi leđa kad primijeti što namjeravam. Valjda se stidi.
U sljedećem selu ponovno naiđem na sličan prizor, s jedinom razlikom da je korito od kamena i puno veće.
Nekoliko kilometara prije cilja sustignem neke Irce s kojima se upustim u razgovor. Žive u Ennisu, gdje smo Marianne i ja prije nekoliko godina proveli nekoliko dana kad smo se biciklima vozili kroz Irsku. Irci su jako simpatični i govorljivi pa mi vrijeme puno brže prolazi nego jutros. Hotel se nalazi oko kilometar i pol od gradića – na drugom kraju, naravno. Tik je pored ceste pa se pitam hoću li moći spavati od buke. Srećom soba se nalazi na drugoj strani zgrade pa se buka prometa i ne čuje.
Siđem nakon kratkog odmora u bar pa pišem dnevnik. Niti jednoga gosta osim mene nema pa se odlučim vratiti u gradić iako je prilično daleko. U centru nađem Romaina kako opet sjedi na stepenicama ispred neke zgrade pa ga zovem na piće. Dok sjedimo u kafiću, promatramo nekog starca kako igra na fliperu. Nakon čaše vina prošetah gradićem, ali iako mu ime u prijevodu znači „Kraljevski dvorac“, zaista ništa interesantno nema pa se vratim u hotel. Večera je u 19 sati, što me jako veseli. U restoranu nađem Švabice Hellu i Marlise kao i Bertranda i Michela pa razmjenjujemo doživljaje. Ženske nakon večere idu spavati, a nas trojica popijemo po whisky prije nego i mi odlučimo ići na spavanje. Sretan sam što je ovaj dan završio i nadam se da se neće ponoviti.
Četvrtak, 4. listopada 2007.
Palas de Rei – Arzúa (29,5 km; 6 sati i 3 minute)
Izlazim iz hotela i dok prelazim cestu, vidim Romaina kako brzo hoda. Kaže da jutros ima puno bolova pa mora jako brzo hodati ne bi li malo zaboravio na to. Pustim ga da ode naprijed, ali i ja hodam prilično žustro pa prestižem puno hodočasnika, i to u tolikoj mjeri da sam se nakon dva sata našao sam. Dok prolazim kroz neki šumarak, ugledam jednoga hodočasnika ispred sebe pa usporim da ga ne bih stigao. On je pak odlučio čekati pa me pusti da prođem. Iako ubrzam korak, ne mogu ga se otarasiti. Stalno čujem lupanje njegovog štapa po kamenju, što me nervira, pa ubrzam koliko mogu. Uzaludno. Još uvijek ga čujem sve dok nismo došli do nekog sela, gdje se ja zaustavim i slikam saloše. On pak produži zajedno s nekom grupom Nijemaca koje smo stigli. Čovo se vjerojatno bojao da ne zaluta pa je skoro trčao da me ne izgubi iz vida. Dok slikam, stigne me Romain! Začudim se da je opet bio iza mene, a on mi objasni da se bio u šumi izgubio i lutao nekoliko kilometara dok nije našao pravi put. Ovog puta odluči ići sa mnom pa nastavimo.
Mala sela: Casanova, Leboreiro, Furelos… U ovom zadnjem slijedim kolonu hodočasnika u crkvicu na sredini sela dok Romain čeka ispred. Unutra puno. Niti jednoga slobodnog mjesta nema. Na zidu raspelo na kojem je Isus. Samo jednom rukom visi na križu dok je drugu ruku spustio uz tijelo i čujem da je to jedino takvo raspelo koje postoji.
Nastavimo dalje i sad prolazimo kroz nešto veći grad Melide u kojem je u srednjem vijeku bilo nekoliko bolnica za hodočasnike. Danas je to gradić od desetak tisuća stanovnika koji žive od turizma i agrikulture. Veliki je broj ljudi godinama emigrirao u Kubu, Argentinu, Englesku, Švicarsku…
Na izlazu iz grada stignemo dvije mlade Korejke, koje su danas same. Mama i brat su malo zaostali za njima jer imaju problema sa žuljevima. Njih obje govore jako dobro engleski pa ih pitam jesu li ga naučile u školi. „Mi ne idemo u školu, nego učimo kod kuće, a u školi samo polažemo ispite“, kažu. I u velikoj su prednosti što se tiče školskih godina, jer je njihov sistem očito efikasniji od službenog. Kažu također da je Španjolska jako skupa i da im mama stalno govori da ništa ne kupuju te da ne jedu previše, jer je preskupo. Romain se uskoro zaustavi čekati svog oca, a dvije Korejke nešto kasnije to isto učine i čekaju mamu i brata pa sam opet sam. Prolazim i dalje kroz mala sela i šume, u kojima ima puno stabala eukaliptusa, čiji se vrhovi gube u plavetnilu neba. Čini mi se da prelaze 30 metara visine. A nekoliko puta se put križa sa N 547 pa mi je svaki put drago kad se ponovno odvoji od nje. Prolazim i pored kamena na kojem piše K.40,0. Da, još samo 40 km!
Dolazim u Arzúau oko pola 3 i nađem hotel u glavnoj ulici. Jako udobna soba me čeka u njemu pa odmah isprobam kadu a nešto kasnije i krevet.
Zatim idem u turistički ured, gdje mi kažu da večeras u crkvi ima koncert. Popodne pak crkva je puna. Čak ima puno ljudi pred njom, jer je, čini se, sprovod za nekoga poznatog čovjeka. Sjednem na terasu i čekam da se crkva isprazni, međutim oni su izgleda odlučili prenoćiti u njoj. Pridruži mi se nešto kasnije Odile i Maurice, a onda i Cristina pa uživamo u pivu i razgovoru koji se naravno vodi o skorom dolasku na cilj. Svi smo uzbuđeni i pitamo se kako ćemo reagirati kad stignemo pred katedralu. Idemo zajedno na koncert u crkvu iz koje su napokon izašli oni ljudi sa sprovoda. Slušamo brazilsku grupu koja pjeva uz gitare. Glazba je zaista lijepa i uskoro se crkva napuni do posljednjeg mjesta. Odmah nakon koncerta žurim u hotel na večeru jer je prilično kasno, a i jako sam gladan. Oni drugi idu nekamo na piće.
Idem spavati nakon večere i spavao sam dobro do jedan sat, a onda me probudila buka izvana. S druge strane ulice neki bar pun ljudi koji glasno pričaju, a još glasnije se smiju. Sve do 4 sata ujutro.
Petak, 5. listopada 2007.
Arzúa – Lavacolla[1] (29,6 km; 6 sati i 3 minute)
Opet se jutarnja magla spustila, a i prilično je hladno. Žurim i prolazim pored mnogo hodočasnika, među njima Odile i Maurice. Odile još pati od iščašenja gležnja pa kad ujutro krene, mora ići jako polako dok se noga ne ugrije. Onako mala, a toliko hrabrosti u njoj. Dok prestižem grupe i grupice, čuje se tihi razgovor kao da se ustručavaju galamiti, što se obično događa u ovakvim grupama.
Nakon 2 sata nađem Sylvie i Cristinu kako me čekaju na nekoj terasi. Jučer sam im „pobjegao“ pa su jutros krenule jako rano da me ne bi promašile. Put u početku prolazi kroz polja, mala sela i šume pune eukaliptusovih stabala. Švicarke mi pričaju da će nakon odmora od jednog dana u Santiagu krenuti dalje do Cabo Fisterra. Moj avion leti u utorak 9. listopada pa neću imati vremena to isto i ja učiniti. Ja planiram ići do Cabo Fisterra autobusom. Drugi dio puta do Lavacolle često prolazi između autoputa s jedne i aerodroma s druge strane, pa žurimo da bismo izbjegli buku.
Na ulazu u Lavacolla prolazimo pored albergue, gdje Švicarke pogledaju prenoćište koje im se ne sviđa pa nastave dalje sa mnom do centra gradića. Pogledamo crkvu, koja je zatvorena pa sjednemo na terasu i pojedemo svoje sendviče uz pivo. One se dogovaraju što da rade pa se odluče nastaviti dalje do sljedećeg sela udaljenog 4 kilometra. Ja idem u svoj hotel i nakon tuša pokušam spavati, što mi ne polazi za rukom. Previše sam uzbuđen. A i novi žulj koji sam danas dobio jako me boli.
Idem na terasu ispred hotela i pišem svoj dnevnik. Tu je i troje Iraca koje sam sreo na ulazu Palas de Rei prije nekoliko dana. Uskoro nam se pridruže Odile i Maurice, a nešto kasnije Hella i Marlise. Za susjednim stolom sjede Michel i Bertrand – sve stari poznanici pa se razgovor odvija o sutrašnjem dolasku u Santiago. Idemo na večeru i sjednemo za veliki okrugli stol. Puno se pije i smije iako su se svi u početku bunili da ne pričaju strane jezike. Nakon nekoliko čaša vina svi govore sve jezike pa rijetko kada moram nešto prevesti. Nakon večere pridruži nam se i Winfried koji izvodi neke trikove s cigaretom dok Irac Frank pjeva irske balade. Konobar nas pokušava stišati jer da se drugi gosti bune, no ne polazi mu to baš za rukom. Idemo spavati tek nakon pola noći.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
