Srijeda, 13. rujna 2006.
Renwez – Signy L’Abbay (27 km; 6 sati i 2 minute)
Krećem u 7,30. Prvi je put da mogu tako rano doručkovati. Radnici se svraćaju i piju jutarnju kavu ili pivo prije nego krenu na posao. I kupuju sendviče.
Prvih nekoliko kilometara idem malo širom cestom pa je jutarnji promet prilično gust. Vozači me u čudu gledaju i vjerojatno se pitaju zašto ovaj šeće umjesto da ide raditi kao i svi normalni ljudi.
U početku mi magla skriva horizont, ali uskoro se diže i otkriva daleke brežuljke.
Skrećem na sporednu cestu, a nekoliko kilometara kasnije na seoski put. Promet se sastoji od ponekog traktora i to je sve. Teren je blago valovit pa dobro napredujem. Nastojim prijeći što više kilometara dok je svježe, jer znam da će popodne ponovno biti jako vruće, kao i jučer.
Krajolik mi se sviđa. Dugo sam bio u šumi, gdje pogled luta od drveta do drveta i samo na vrhovima bregova može odlutati daleko. Ovdje je horizont širok. I čist. Oranice i livade. Šumarak s vremena na vrijeme. Prolazim kroz sela, ali ne vidim nikoga. Tek poneki pas koji najavljuje moj prolazak.
Na raskrižjima nema putokaza. Pomoću karte i GPS-a pronalazim svoj put. Pomislim da u Luksemburgu na svakom raskrižju ima nekoliko putokaza, pa se jadni Nizozemci moraju zaustavljati po pola sata da ih sve pročitaju.
Uživam u pješačenju. Obuo sam sandale, jer je već vruće, ali ne previše. Osjećam se divno. Često molim. I pjevam. Slušam MP3 i pjevam zajedno sa Thompsonom: – Bijeli križ i Lijepa li si. I sa Škorom – Ne dirajte mi ravnicu. Ovo me podsjeća na Slavoniju, iako nije baš ravno. Često viđam križeve pored puta ili kapelice. A u selima crkvice, koje su nažalost sve zatvorene. Ipak slikam ih, jer su šarmantne.
Dva me biciklista pretječu i viču. “Bon courage!” I ja njima to isto dovikujem. I treba već kuraže, jer sunce je počelo nemilosrdno peći.
Ulazim u Thin le Moutier. Poštar je jedini na ulici. 12 sati. I 32 stupnja. Pita me kamo idem i kako mogu pješačiti po ovakvoj vrućini. I njemu znoj curi niz lice.
Zaustavljam se na izlazu iz sela u hladu šumarka i pojedem sendvič. Zalijevam ga već mlakom vodom. U selu sve zatvoreno pa ne mogu kupiti svježe vode.
Sljedeće selo Wardy. Jedna ulica i dvadesetak kuća. Dva čovjeka pričaju na pločniku. Pa zašto ne idu u hladovinu? Pitam se. Dovikujem im dobar dan i prolazim. Uskoro me jedan od njih dostignu i pita me kamo ja to idem tako. Kažem mu svoj današnji cilj a i krajnji cilj. „Dođite sa mnom na ručak“, reče mi, „sigurno ste gladni i žedni!“ Gledam ga u čudu. Zar je to moguće? Poznajem Francuze kao arogantne i neljubazne ljude, koji se rado rugaju svemu i svakomu.
Ručak odbijam, jer sam maloprije ručao a i žuri mi se. Prihvaćam svježu vodu i uz zahvale krećem dalje. Taj susret mi je krila dao.
Vrućina sve veća. Na jednoj njivi vidim troje ljudi kako vade krumpir motikama. Kao ja davno u nekome prijašnjem životu, u Kovačima. Pitam ih je li vruće. „Nije! Nije!“ dovikuju. Malo morgen, mislim u sebi.
Spuštam obor šešira na oči tako da vidim tek pet-šest metara ispred sebe. Tako zaklanjam lice od sunca, koje zaista nemilosrdno peče. 34 stupnja. Noge se miču automatski. Lijeva, pa štap, pa desna. Pa opet lijeva. Pa štap…Više ne osjećam ni vrućinu ni umor. Niti težinu torbe. Kao u transu sam. Da li to pješačim ili sanjam da pješačim? Gledam kako noge koračaju, ali ne osjećam dodir stopala na asfaltu. Kao da koračam u zraku. Čuo sam za tako nešto od maratonaca, ali do sada to nisam doživio. Zaista je čudan osjećaj.
Prenem se tek kad pored mene prođe auto. Uskoro bih trebao ugledati selo. I ugledam. Idem prečacem i nađem se u samome središtu sela, pred crkvom. Znam da je hotel blizu nje. Uf!
U hotelu susrećem bračni par iz Rossignola. Pješačili su od Namura do Signya. Po 35 km dnevno. Gledam gospođu u čudu. Ne izgleda bas snažna, a kaže da nosi 12 kg u torbi. I kažu da je to slabi spol.
Idem u sobu, poslije večere i pokušavam gledati nogomet. Lyon protiv Real Madrida. Ne mogu se na to koncentrirati pa gasim televizor. Čudno, otkad sam krenuo od kuće, ne gledam televiziju, ne čitam novine. A svijet se ipak okreće.
Četvrtak, 14. rujna 2006.
Signy L’Abbay – Chateau Porcien (27 km; 6 sati)
Budim se u šest i na brzinu spakiram. Zamotavam nožne prste flasterom. Žuljevi su sve manji, a leđa više ne bole. Herpes je potpuno nestao. Dakle problema nema. Zovem Mariannu u 6,30 i budim je. Njezin pospani glas mi daje snagu.
Doručkujem i krenem u 7,40. Domaćica mi kaže da su najavili kišu pa žurim napraviti što više kilometara prije nego što počne padati. Nebo je još plavo, a put ide sličnim krajolikom kao jučer. Livade, polja i poneka šumica.
Prometa uopće nema. Srećem jedino krave, koje me čudno gledaju. Pitaju se valjda kakva je to čudna životinja.
Kasnije prolazim kroz mala sela. Kuće su prilično siromašne. Tek poneka malo veća i dobro uređena kuća. Mnogo ruševina.
Cesta je uska i najčešće uopće nema krivina. Gubi se negdje u daljini pa se čini beskrajnom. Ili se u daljini vidi seoce. A dok pješačim, čini mi se da mu se uopće ne približavam. Poneka kap kiše padne, ali nije to ona najavljena kiša. Čak ne moram obuvati čizme. Tek otvorim kišobran i to je dovoljno. Temperatura je idealna za pješačenje. Ni previše vruće ni hladno. Dobro napredujem.
Dolazim u Chateau Porcien malo poslije 15 sati. Idem u zgradu općine, gdje sam rezervirao prenoćište. Kažu mi da moram čekati do 16.30 jer su školska djeca još u zgradi gdje ću spavati. A spavat ću, kažu u športskoj dvorani. U selu i okolici nema druge mogućnosti. Ostavljam torbu i idem u Bar-Tabac – jedini lokal u selu. Pijem pivo i pišem. Dogovaram se za večeru.
Vraćam se točno na vrijeme i gledam kako djeca izlaze iz škole. Tajnica me vodi u zgradu i pokazuje mi gdje mogu spavati. To je ogromna športska dvorana, pa mi savjetuje da spavam u garderobi, gdje ima prozor, WC i tuš. Mogu uzeti Tatami matu iz judo dvorane i staviti je u garderobu. To i činim.
Stavljam dvije mate jednu na drugu i nadam se da neće biti previše tvrdo. Tajnica mi daje ključ i kuvertu te mi objašnjava da sutra ubacim ključ u poštanski sandučić. Zahvaljujem joj na ljubaznosti, a ona mi kaže da joj ne zahvaljujem dok ne osjetim koliko su mate tvrde.
Tuš i WC su jako čisti. U Luksemburgu su Francuzi poznati po tome da ne drže bas mnogo do čistoće, ali ja moram reći da to nije istina. Barem do sada.
Idem na večeru. Dobio sam predjelo, glavno jelo, sir i desert. Popio pola litre vina i to sve platio 11 eura. U Luksemburgu bi to platio barem tri puta više.
Idem u dvoranu i raspakiram svoju vreću za spavanje. To je prvi put da je upotrebljavam pa se pitam kako ću u njoj spavati.
Petak, 15. rujna 2006.
Chateau Porcien – Neufchatel sur Aisne (21 km; 4 sati i 46 minuta)
Budim se u 6,30. Spavao sam kao nikad do sada. Ne znam je li to zbog vreće ili Tatami mate. Možda sam ipak malo fakir.
Brzo se spremim, zaključam sve i stavim ključ u poštanski sandučić. Kupim kruh u obližnjoj pekari i krenem. Put vodi uz kanal kroz visoku travu pa sam morao obući visoke cipele. Odavno ih nisam nosio pa mi se čine teškim.
Dobro napredujem jer je put ravan a svježe je pa automatski idem brže da se ugrijem. Oko 9 sati zovem tajnicu u općini i zahvaljujem još jednom na gostoljubivosti. Kažem joj da sam zaista dobro spavao.
Dugo nisam nikoga sreo, a onda sretnem starijeg čovjeka kako šeće. Kaže mi da ima 75 godina i da je nedavno operirao srce. Mora svaki dan šetati. Savjetuje mi da prijeđem na drugu stranu kanala jer je put širi. To činim i slikam ga.
Idem tom stranom kanala do sela Asfeld, gdje se zaustavljam i ručam svježega kruha i kobasice. Prohladno je pa se ne zaustavljam previše dugo.
Put još uvijek ide uz kanal. Nekad jako uzak, a onda prilično širok. Toliko da se na njemu može razapeti veliki šator.
Uskoro je put potpuno prekriven travom i koprivama. Grane okolnog drveća spuštaju se tako nisko da se jedva provlačim ispod njih. Koprive me peku jer još imam kratke hlače na sebi. Trebao sam davno obući duge hlače, ali sam se nadao da će se put proširiti.
Međutim postajao je sve uži i uži. A onda je potpuno nestao. Gazio sam kroz duboku travu i provlačio se između grana drveća. Već dugo, dugo nisam vidio znak pa sam se počeo pitati jesam li opet zalutao. Gledam kartu u svome vodiču koja pokazuje da put ide stalno uz kanal. A kanal je još tu. Dakle nisam zalutao. Ali kako je moguće da nema tragova? Zar sam ja jedini koji ide ovim putom?
Već se 8 kilometara borim s tom travurinom i koprivama i molim Gospu: Daj, Gospe, molim te, učini da ovaj zeleni pakao prestane! I prestade. Nakon stotinjak metara izađoh iz toga grmlja i travurine na široki put. I nađoh svoj znak. I ne samo jednostavni znak nego po prvi put školjka i putokaz do Compostele: još samo 2429 km. Zaista sam sretan što sam našao taj putokaz. Iako sam prilično šokiran udaljenošću.
Uskoro ulazim u selo i pronalazim hotel u kojem sam rezervirao sobu. To je stara građevina, ali unutra je sve renovirano, i to nedavno, pa se u sobi još osjeća miris svježe farbe.
Nakon tuširanja zovem Mariannu. Kaže da ima migrenu. Osjećam se nekako krivim. Ja lutam po Francuskoj, a ona me vjerojatno treba. Znam kad ima migrenu, da ne može ništa raditi. Prilegnem malo i misli ponovno lutaju. Petnaest dana je prošlo od mog polaska. Samo petnaest? Toliko sam toga doživio da imam osjećaj da su prošli mjeseci. A s druge strane vrijeme prolazi tako brzo. Paradoks. Jesam li našao što sam tražio? A što sam tražio? Fizički napor? Da. Samoću? Da. Sebe? Da. Boga? Da. Da. Boga sam našao. U sebi. Shvatio sam da je on tu stalno bio. Samo nisam imao vremena i strpljivosti dovoljno duboko gledati. Molitve koje sam svakodnevno upućivao Bogu i Gospi nisu nigdje zapisane. One koje sam nekad naučio, zaboravio sam. Osim Očenaša i Zdravomarije. Ali to me ne smeta. Ja se molim razgovarajući s Bogom kao s prijateljem. I osjećam da me čuva. Osjećam također snagu molitava koje drugi za mene mole: Marianne, braća. Marianne koju zovem tri do četiri puta dnevno. Braća, s kojom razmjenjujem poruke svakodnevno i sa svakim od njih dijelim doživljaje i osjećaje. Imam osjećaj da je ovo hodočašće i za njih, da pješačim i u njihovo ime.
Ljudi koje srećem kažu da treba imati hrabrosti upustiti se u ovako nešto. I biti jak pa izložiti ovako svoje slabosti i strahove. Pitaju me za razloge. Je li to pokora ili nešto drugo. Ma, kakva pokora! To je ispunjenje dugogodišnjeg sna. Toliko sam često sanjao kako idem prema Composteli ne vjerujući da ću to jednog dana zaista doživjeti.
Silazim u kavanu i pijem pivo. I pišem bilješke. Da ne zaboravim. Razgovaram s vlasnikom. Kaže mi da je 15 godina bio specijalni policajac i da je prije godinu dana otišao u mirovinu. Prima samo 600 eura mirovine pa je otvorio hotel koji održava sa suprugom.
Večerao sam u obližnjem restoranu, i to jako dobro. Popio pola litre vina i vraćam se u hotel na spavanje. Prolazim kroz kavanu i zaželim laku noć. Međutim jedan od gostiju trči za mnom i zove me na piće. Kažem da sam umoran i da sutra moram rano krenuti, ali on ipak inzistira. Vratim se i pridružim društvu. Trojica stalnih gostiju, već pomalo pijani, ali jako veseli.
Utom stignu novi gosti. Stariji par Engleza, koji su zalutali vraćajući se iz Austrije s odmora. Domaćin ne kuži ni riječi pa me zamoli da prevodim. Englezi naruče nešto jesti pa ostanu s nama za šankom. Bilo je tu puno smijeha i veselja. Na kraju mi domaćin pokloni jednu času na kojoj su svi prisutni napisali imena.
Ali nisu se izbrisali iz mog sjećanja. Već dugo se nisam toliko smijao. A domaćin mi reče da nikad nije imao takvoga gosta. Ostali smo prilično kasno. Idem spavati u 23 sata.
Tu sam času nosio cijelim putem i donio je kući. Mislio sam da će se razbiti, ali eto nije. Stavio sam u nju olovke i stoji na mom uredu u kući. Neka su se imena izbrisala, ali još se vidi: Pascal (domaćin) koji je dodao i Amities. James. Jean + Briand.
