Petak, 3. lipnja 2011.
La Storta – Rim (15,8 km)
Samaritanac
Točno u 7 sati stojim ispred hotela i čekam. Pojave se uskoro. Beate opet trpi martirij. Lice joj iskrivljeno od bolova, a nogu ne može dići nego je vuče iza sebe. Kažem joj da skine torbu i stavimo je opet na moja kolica. I mene od jučer leđa malo bole, no ne mogu gledati kako ona pati, a brzinom kojom ona hoda nećemo stići do navečer. Kažem joj neka stisne zube i slijedi nas. Tako je i bilo. Hodamo brzo, širokom Viom Cassiom punom prometa. La Storta je predgrađe Rima i, kao većina predgrađa, ne izgleda baš najljepše. Pocrnjele fasade kuća, neuređeni vrtovi i vrlo malo zelenila. No nama se žuri i jedino što želimo jest stići na cilj što brže. Promatranje okoliša je prošlost. Najradije bismo već bili na Trgu sv. Petra.
Idem naprijed i s vremena na vrijeme se okrenem. Beate stisnula zube i slijedi 20-tak metara iza nas. Znam da je rezervirala sobu u nekom hotelu i namjerava razgledati Rim sljedećih pet dana. Bojim se za nju da od toga ništa neće biti, jer čim stigne na cilj, uzbuđenje će splasnuti a bolovi će se udvostručiti. No ona je odrasla pa neka snosi posljedice.
„Slavko, ti si zaista dobar čovjek!“ čujem je kako doziva. „Reci svojoj supruzi da si dobar čovjek!“ Prasnem u smijeh. „Reci joj ti, Beate, jer ako joj ja to kažem, reći će da sam dobar prema drugima, ali ne dovoljno prema njoj.“ I mi smo svjedoci, ti si pravi Samaritanac!“ nadoda Pierre. „Ali ja ne stavljam ranjenika na svog magarca, nego samo vučem torbu“, branim se. „To je kao da si mi povio rane i stavio me na magarca“, odgovara Beate. Skrenem razgovor na drugu temu prije nego stvarno pomislim da sam dobar. Ugledamo terasu nekog bara i Catherine nas poziva da popijemo kapučino. Ona i Pierre to čine svaki dan, kaže. Sjednemo i uživamo u zaista dobroj kavi i kolaču, koji Pierre inzistira platiti. Valjda što sam Samaritanac, pomislim. Ili je to revanš za pivo koje sam ja njima platio u jednom od barova neki dan.
Zove me Mate iz Doma hrvatskih hodočasnika „Dr. Ivan Merz“ i dogovaramo se gdje ćemo se naći. Pokušam pogoditi koliko nam vremena treba do Trga sv. Petra. Oko 10,30 – 11,00 sati. Promet je sve gušći i gušći. Naročito puno kamiona. Jedan kamion uspori i vozač me pita za Viu Giovanni (ili tako nešto). „Prva desno ili treća lijevo, no ja pojma nemam.“ Zar zaista izgledam ponovno kao da sam odavde?
Ulazimo u Vatikan. S desne strane kilometarska kolona ljudi čeka u redu za ulazak u muzej. Na ovoj vrućini od 35 stupnjeva u hladu treba zaista biti hrabar. Dolazimo do Porte Angelice, gdje sam se dogovorio sresti Matu. Nema ga, jer sam mu opisao put kojim sam po vodiču trebao proći, no slijedili smo Pierreov vodič pa je put bio nešto drugačiji. Zovem Matu i on se pojavi za nekoliko minuta. Objašnjava nam što moramo raditi da bismo ušli u Baziliku, no čim smo vidjeli kolonu koja čeka na užareno suncu, svi smo odustali osim Beate.
Pozdravim se sa svojim hodočasnicima i idem s Matom do njegova automobila, gdje ostavim kolica. Kaže mi da imamo termin u Radio Vatikanu, gdje trebam dati intervju, a onda u Hrvatski dom. U Radio Vatikanu nam Vjetroslav reče da novinar još nije tu, jer smo mi uranili. Vraćamo se u grad i popijemo pivo dok dođe vrijeme za intervju.
Novinar Marko, iz Livna, očekuje nas po povratku i sjedimo s njim i Vjetroslavom u malom uredu i razgovaramo. Marko i Vjetroslav se sjete da bih mogao dati intervju Francuzima i Nijemcima pa ih zovu i mladi se Francuz uskoro pojavi. Razgovaramo o mome hodočašću. Ni on nikada nije čuo za Viu Francigenu. Sreća njegova što Domenico nije tu. Nakon toga razgovora idemo u studio, gdje Marko snimi poduži razgovor o mojim motivima i doživljajima s hodočašća. I Nijemci nešto kasnije to isto učine, a onda mi Marko pokazuje ogromnu zgradu Radio Vatikana. Kaže mi da se emitira na 52 jezika. Vodi me u studio odakle Sveti Otac šalje radio poruke svijetu. Zaista impresivno. Sve su te obveze ispunjene pa me Mate vozi u Hrvatski dom, koji se nalazi 12 kilometara odatle. Treba nam prilično dugo (ili se meni samo tako učinilo) dok smo došli kroz gusti promet. Na ulazu u zgradu kameni kip podignut u spomen svim Hrvatima koji su poginuli za vjeru i domovinu. Slikam se pokraj njega.
Mate me vodi unutra, gdje me dočeka ljubazna gospođa Ivanka. Pokazuje mi sobu, koja ima sve udobnosti hotela. Čudim se jer sam mislio da je ovaj dom kao mnogi župni domovi i da ima tek spartanski namještaj. Predrasude.
Ručak je gotov te zajedno s Matom idem u kuhinju. Tamo su Ivanka, Marija i Vesna. Uz domaću rakiju i vino ručamo kao prinčevi. Mate mi još nakon ručka pokazuje Dom, koji ima 25 soba, kapelicu, blagovaonicu, terasu. U blagovaonici me čeka iznenađenje: na velikoj ploči tekst o mome hodočašću i nekoliko mojih fotografija. Osjećam se počašćenim.
Mate se nakon toga pozdravi, a ja idem u sobu i raskomotim se. Gledam torbu i ne mogu vjerovati da je sutra ujutro ne moram pakirati. Ne mogu shvatiti da sam na cilju.
Subota i nedjelja, 4. i 5. lipnja 2011.
Domus Croata
Prelijepa ustanova „Domus Croata“, ili s punim nazivom: Dom hrvatskih hodočasnika „Dr. Ivan Merz“, u pravom je smislu riječi dom. U njemu se osjećam kao u Hrvatskoj i kao kod kuće. Ljubaznost gospođe Ivanke, Marije i Vesne zadivljujuća je. Dok skupa doručkujemo u njihovoj ugodnoj kuhinji, pričamo o mom hodočašću, njihovom putu do Rima i životu ovdje. Pričaju mi o skupinama hrvatskih hodočasnika, koje ovdje svako malo pristignu. I Ivan je tu. Na poslijediplomskom je studiju. Iz Osijeka je pa mu pričam da mi brat živi tamo i da je profesor hrvatskoga. „Pa znam ga ja!“ kaže Ivan. „Predavao mi je latinski u gimnaziji.“ Svijet je zaista malo selo.
Proveo sam tu dva zaista divna dana osjećajući se kao kod kuće. Jeo u kuhinji, gledao hrvatsku nogometnu reprezentaciju na hrvatskoj televiziji u dnevnoj sobi i ljutio se, zajedno s Vesnom na promašaje naših.
Išao sam vlakom i autobusom ponovno na Trg sv. Petra u čvrstoj odluci da uđem u Baziliku, no nakon pola sata provedenog na Trgu, gdje je temperatura iznad 50 stupnjeva, bilo bi previše. Odlučio sam doći drugi put, sa suprugom, negdje u jesen ili zimu pa sve na miru razgledati. Pokušam malo prošetati se gradom, no osim u hladu, nemoguće je izdržati. Sjednem na terasu, u hladu i uz hladno pivo promatram turiste, kako u neprekidnim kolonama prolaze prema trgu, ili se vraćaju. Kakva hrabrost. Zaista im se divim.
Vraćam se autobusom do Doma. Prepun je, a za klima uređaj valjda nisu nikad čuli pa je u njemu kao u sauni. Mokar od znoja, kao da sam pješačio kilometrima, vraćam se u Dom. Nisam više išao na Trg.
Mate mi je u svojoj ljubaznosti predložio da će me on odvesti na aerodrom u ponedjeljak. Dolazi u 6 sati ujutro po mene i vozi me na aerodrom. Kao nekog princa. Ili starijeg brata. Nema Hrvata do Hrvata.
Epilog
Let avionom do Hahna trajao je dva sata. Brat Mile me tu čekao i za sat i pol vremena stigao sam kući. A u drugom smjeru mi je trebalo 49 dana!!! Kad samo pomislim da su ljudi nekada tako putovali! I vjerojatno bili nesretni zbog tegoba puta, kao što su ljudi nesretni danas kad putuju automobilima i ostanu blokirani na autocestama.
Supruga me prepoznala, što je najvažnije. I prisilila me da joj obećam da je ovo posljednje dugo hodočašće. A što sam mogao, u „svojoj dobroti“, nego joj obećati.
Beate mi se javila nakon dva tjedna i ispriča mi kako je provela pet dana u hotelskoj sobi, a liječnik je dolazio dvaput dnevno i pokušao zaliječiti njezinu nogu. Niti jedanput nije izišla u grad. Kod kuće je odmah otišla u bolnicu, jer joj se na nozi stvorila neka hrskavica ili takvo nešto, pa je to morala otkloniti operacijom.
I Sebastiano mi se javio e-mailom nekoliko puta. I on se tuži na tendinitis i žuljeve. I visoke cijene. Zadnju poruku mi je poslao iz Arlesa. Više nisam čuo za njega.
S Aly i Yntom se dopisujem redovito. Nagovorio sam ih da kupe Kindle (e-book reader)[1], što su i učinili, pa mi se hvale kako je to fantastična stvar. Namjeravaju nastaviti prekinuto pješačenje dogodine pa sam im poslao topografsku kartu Italije i GPS datoteku Vie Francigene. Poslali su mi fotografije koje su oni snimili za vrijeme zajedničkoga pješačenja.
Pater Božidar je toliko inzistirao da napišem ovaj putopisni dnevnik da sam na kraju pristao i dao se na taj, za mene, mukotrpni posao iako nisam pisac, a tipkam s dva prsta.
Nadam se ipak da će ovi redci barem jednu osobu potaknuti na sličnu „avanturu“, u kojoj će doživjeti ono što sam i ja doživio, a to se zasigurno nikada ne zaboravlja.
[1] Čitač elektroničkih knjiga
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
Napomena: Zahvaljujemo našem Slavku Jurčeviću što je ovo zanimljivo hodočasničko iskustvo podijelio s čitateljima Tomislavcityja. Neka uživa u dobrome zdravlju, društvu svoje supruge Mariane te plodovima svoga hodočasničkoga puta.
Najavljujemo da s jeseni kreće i Slavkov putopis s njegovih drugih velikih putovanja.
