Nije na fotografiji, ali joj izledom jako sliči.
Ovih nekoliko redaka podsjetnik je na kletu kujicu Vezu koja davno bijaše na životu – omiljenu među tadašnjom djecom, osim nekolicini koji bi na spomen: “Eto Veze!” dali petama vjetra bježeći na sigurno.
Izgledom lijepa, a po naravi pitoma – umiljata, nije propuštala gotovo ni jedno dječje druženje – igru po seoskim okrajcima ili guvnima, kako se to kod nas kaže. Dotrčala bi među veselo društvo pozdravljajući ga zvonkim lajanjem, pri tom pažljivo mašući repom i gledajući svakoga od njih u oči – što je bio znak da jednoga od njih želi izdvojiti iz igre. Za kratko vrijeme bi ga prepoznala vrteći se u krug oko njega lajući na sav glas, a on bi se u strahu dao u bijeg put obližnje pojate u kojoj bi potražio spas. Dok bi bježao cijelo vrijeme bi plačnim i drhtavim glasom ponavljao: “Aaaaa nemoj Veza, mila sestra!”
Za to vrijeme društvo bi kroz smijeh uzvikivalo: “Vrati se, vrati se, nećete!”
Kad bi se domogao pojate laknulo bi mu, ali strah ga ne bi napuštao jer je znao da je Veza tu sve dok igra traje i dok se društvo ne raziđe. Naslonjen na vrata pojate, dozivajući u pomoć, znao bi ostati zatočen nekad duže, nekad kraće vrijeme – ovisno koliko bi trajala igra jer bi, kako rekoh, tek po završetku igre Veza zajedno s djecom napuštala “položaj”.
Kad bi sve utihnulo, kad se više nikog od djece na guvnu ne bi čulo, zatočenik iz pojate bi na brzinu zbrisao kući obazirući se ima li je za petama i ponavljajući u sebi: “Zašto baš uvi’k mene?!”
Danas kad je vrijeme na veliko odmaklo često se u društvu započnu priče o onome što i kako je bilo pa tako i ovaj podsjetnik na bezazlenu kletu Vezu ili Kličinog ovna koji je mnogima bio prava noćna mora.
Ante Đikić/Tomislavcity
