Nedavno je u Tomislavgradu održana prva sjednica Općinskoga vijeća u novom sazivu. Sve se lijepo posložilo, zna se tko je vlast, a tko oporba. Ali ne planiram pisati o sjednici. Nego, slušam te naše vijećnike i onako za sebe kažem da je politika zbilja vrag, jer kad su izbori, ljudi postanu toksični i ne možeš ih prepoznati.
Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
Prije ovih lokalnih izbora sjedio sam na kavi s revnim članom jedne stranke koji mi u žaru razgovora reče:
– Znam ja da si ti njihov, ali neka se zna, kad mi dođemo na vlast, sve kadrove vladajućih pomest ćemo gvozdenom metlom.
– Je li baš sve? – upitah.
– Ne baš sve, ostavit ćemo neke čestite i poštene – odgovori mi.
– Jesam li ja među njima?
– Ne, ti si njihov i gvozdena ti ne gine – reče moj znanac.
– Milost molim – kažem ja – može li ikako obična metla?
Rastadosmo se u miru.
Također, prije izbora razgovarao sam s uzornim vojnikom jedne druge stranke koji nakon razgovora ispali:
– Čini mi se da si i ti pomalo njihov.
E, sad sam se već zabrinuo. Iziđoh uhvatiti zraka usred ove izborne kampanje. Prolazim gradom i u zraku se mogla namirisati politička borba na život i smrt.
Ljudi koji su donedavno pili kave, družili se i zaklinjali na vječna prijateljstva, sada su postali politički protivnici, pa i stvarni neprijatelji.
Slušaš radio, čitaš portale i čuješ: naši, njihovi, mi pošteni, oni lopovi, mi domoljubi, oni izdajice, oni su zapošljavali bez natječaja, mi ćemo drukčije, oni su iselili ljude, mi ćemo ih vratiti… Jedni bi pomicali, drugi bi razmicali, treći bi željeznom metlom, neki bi pak tužili, sudili i krvi im se napili… Neki imaju važne dokumente u rukama, a neki su dobronamjerno prijetili da će, ako oni ne budu na vlasti, sve propasti, jer neće biti novca i bit će vrlo, vrlo teško živjeti ovdje.
Ali nastranu sve, mene je stalno kopkalo zašto sam ja njihov. Pa onda pitam one za koje rekoše da sam njihov:
– Jesam li ja vaš?
– Nisi, ti si njihov i svi vi tamo ste oduvijek režimski ljudi – odgovoriše mi.
Budući da mi je to posao, lijepo sam se ja napričao s tim našim političarima. I ne samo to, od njih sam kao pravi režimski čovjek dobio i koronu. Ali kako ja ipak nisam toliko ´rđav čovjek, praštam svima, niti koga optužujem niti osuđujem.
I slušam tako sjednicu i naše općinske vijećnike i nekako mi toplo oko srca. I kažem sebi: – Kod nas barem nije dosadno.
Koronu sam preživio i imam dovoljno antitijela i za vaše i za njihove.
