Postoji puno vrsta plača, ali jedan je najgori. To je onaj koji nam bolom i jezom prožima cijelo biće, bezglasni plač, plač koji se ne čuje. Prošao sam ove naše krajeve uzduž i poprijeko i vjerujem da dobro poznajem mentalitet naših ljudi. Ljudi moji, ovaj narod plače. Ne da plače, nego rida. Pa i kad se veseli, on plače.
A zbog čega plače?
Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/ Tomislavcity
U prvom redu zbog bolne spoznaje da je izdan i prodan. Plače zbog vlastite i tuđih nevjera. Plače zbog toga što ga se ponižava i vrijeđa na sve moguće načine. Plače jer ga se suptilno progoni i protjeruje. Plače jer su se njegovi duhovni pastiri udaljili od njega. Plače zato što njegove političke vođe jedno govore, drugo misle, a treće rade. I ne samo to, obmanjuju ovaj narod da će mu moćnici ovoga svijeta dati nešto ili učiniti da se osjeća dobro. Neće mu ništa dati, dapače, učinit će sve da ga ovdje ne bude.
Ovo su samo neki od razloga zbog kojih narod plače. Ali doći će vrijeme kada će se ovaj narod probuditi, svjestan svoje duhovne i svake druge snage. I shvatit će narod da mu nitko ne mora i ne treba ništa dati, jer on ima ono što sinovi ovoga svijeta nemaju.
U vremenu smo došašća, vremenu u kojemu palimo svjetlo, ne proklinjući tminu oko sebe.
Zato neka ovo vrijeme iščekivanja Božića bude poticaj za razmišljanje svima nama. Slobodni smo onoliko koliko želimo i hoćemo biti slobodni, bez obzira što drugi mislili o tome.
I, uostalom, zapitajmo se komu mi vjerujemo, Isusu Kristu koji je rođen, umro i uskrsnuo za nas ili svijetu koji nam kroz svoje ideologije nudi zemaljski raj, a njega nikada nije bilo, niti će ga ikada biti?
I zato se ovaj narod treba riješiti svih iluzija, svih zabluda i svih lažnih obećanja. A da bi to postigao treba prije svega znati što hoće. Kad sazna što hoće, daleko će mu lakše biti živjeti i boriti se za svoje mjesto pod suncem. Ovaj narod plače, ali i more suza ima svoju obalu.
Foto: Ilustracija
