Svatko na ovome svijetu želi imati svoje trenutke samoće, mira i intimnosti. Svatko želi imati svoj prostor i svoje vrijeme. Međutim, jedno su želje, a drugo okolnosti i mogućnosti ostvarivanja takvih želja. Poznato je koliko se danas užurbano živi, koliko je površna ljudska komunikacija i koliko su suosjećajnost i obzirnost postale zaboravljene kategorije ponašanja.
E, upravo ću o tomu progovoriti u današnjem Seciranju.
Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/ Tomislavcity
U našem kraju posebno je izraženo nepoštivanje tuđega vremena i prostora. Pa se događa da nam kroz kuće prolaze rijeke ljudi kojima ne pada na pamet da se prethodno najave i ne pitajući se imamo li uopće vremena i potrebe za njihovim društvom. Dolaze kad god im padne na pamet, pa čak i onda kad već imamo goste. I što god više želimo da odu i da ih dobrina odnese, oni sve dulje i dulje ostaju. I ne samo to, često vode i glavnu riječ u razgovorima. Događa nam se i to da po nekom poslu upravo izlazimo iz kuće, ali baš u tom trenutku eto njih, jer oni trebaju ispuniti svoje vrijeme i ispričati svoje priče.
Ista stvar događa se i s telefonskim pozivima. Svi smo naime doživjeli pozive u kasnu noć ili rano jutro od kojih nam se noge odsijeku i sledi krv u žilama, jer obično pomislimo na najgore. A kad dignemo slušalicu, imamo što i čuti: „Oprosti što smetam, ali moram ti ovo ispričati… Znaš koga sam srela/sreo danas u gradu?… `Ej, znaš li ti je li pokojni Vrano bio pastorak pokojne Kaje?… Molim te, samo da te priupitam, koliko jaja mećeš u onaj tvoj kolač?…“
Zajednička odlika svih spomenutih nenajavljenih gnjavatora je bezobzirnost i nesuosjećanje. Njih savršeno nije briga smetaju li vam ili ne, imate li ili nemate vremena, jeste li ili niste u nekom poslu. Ma nije ih briga ni za što. Jer da jest, našli bi način da se najave i upitaju imamo li ikakvih planova i je li možda zgodno ili nezgodno vrijeme za njihov dolazak? Priznat ćete, to je tako malo, ali sasvim dovoljno za pristojno i normalno ponašanje i korektne međuljudske odnose.
A sada ćemo o još jednoj lošoj navici u našem kraju. Radi se o pretjeranoj znatiželji. Postoje naime vrste vijesti koje se u našem dičnom zavičaju šire brzinom svjetlosti, a to su otprilike: tko je umro, tko je obolio, tko se razveo, tko je počinio bračnu nevjeru, tko se s kime zabavlja itd…?
U ovom slučaju, pozabavit ćemo se situacijama s kojima se susreće netko tko oboli od neke, pogotovo teže, bolesti. Možete zamisliti kako je tom bolesniku i njegovoj obitelji kada ih stalno netko, opet nenajavljeno, posjećuje ili zivka telefonom. Vjerujte, ni jednom teškom bolesniku sigurno nije do posjeta, a to nije potrebno ni njegovoj obitelji.
Ali, znatiželja nema obzira. Ona dolazi s punom vrećicom u rukama, s gomilom pitanja i lažnom nadom i utjehom na usnama. I s još jednom mišlju: „Pa red je i oni su dolazili nama…“
Ovdje svakako moram spomenuti još jedan duboko ukorijenjen loš običaj u našem kraju. Riječ je o dosađivanju i posjećivanju ljudi u procesu žalovanja. Ne činimo to. Kad nam netko umre, nije nam ni do čega, a najmanje do nekih formalnih druženja. Zna se tko su oni koji trebaju biti s ožalošćenima. To su njihovi najbliži i ljudi od njihova povjerenja. Ali, tu opet na scenu stupa „gospođa znatiželja“. Vrećica je i u ovom slučaju u rukama, kao i obilje lažne utjehe zamotane u celofan besmislenih fraza.
Pa valjda nam je svima jasno da je proces žalovanja nešto najnormalnije što se u ljudskom životu mora proći. Ono ima svoj početak i svoju težinu, ali činjenica je da s vremenom popušta i prolazi. I zato ostavimo na miru one koji žaluju. Poštedimo ih nepotrebnih posjeta i pomozimo im onda kada je to zaista potrebno, a pogotovo kada oni sami od nas to zatraže.
Možda će neki od vas pomisliti da ovdje promičem zapadnjačku otuđenost čovjeka od čovjeka. Vjerujte mi, ni za što na svijetu ne bih dao onu toplu i prisnu dimenziju međususjedskih i međuljudskih odnosa koju, hvala Bogu, još uvijek imamo. Ali, ako je želimo sačuvati i još više izgrađivati moramo se riješiti svih spomenutih loših običaja i navika.
I zato ne budimo nenajavljeni posjetitelji, ne telefonirajmo u neprimjereno vrijeme, ne dosađujmo bolesnicima i njihovim obiteljima i pustimo na miru one koji žaluju. Na taj način mi zapravo poštujemo sebe, a tko poštuje sebe, poštuje i druge, njihov prostor i njihovo vrijeme.
