Svi oni koji ovih dana prate zbivanja na političkoj sceni u BiH svjedoče sukobu Dragana Čovića s predstavnicima međunarodne zajednice, pogotovo s predstavnicima SAD-a. Dva su povoda. Jedan je spoj plinovoda, budućeg, na plinovod u Hrvatskoj i promjene Izbornog zakona.
Piše: Ivo Ćurković
U ovom verbalnom ratu stradat će mali ljudi kojima su ove teme nametnute iz osobnih interesa. Pitanje plinovoda i općenito plina među Hrvatima u BiH uopće nije bila tema u proteklih tridesetak godina. Kada je pitanje energenata postalo pitanje ekonomskog rata između zapada i Rusije počelo se drugačije o ovome problemu razmišljati. Opet to Hrvate, uključujući tu i Čovića, apsolutno nije zanimalo. Tek idejom da se BiH plinskom mrežom poveže s Hrvatskom i terminalom na otoku Krku Čović se zainteresirao.
Kako ranije takvog interesa nije bilo jasno je kako iza ovoga preokreta stoji, ne plin, već neki drugi interes. A što drugo bi moglo biti nego novac. Čović želi svoj dio kolača. S obzirom na potpunu kontrolu drugih javnih poduzeća, jasno je da njemu nije stalo do interesa Hrvata već do njegovog osobnog interesa, interesa njegove obitelji i najbližih suradnika.
I odjedanput se pojavljuje argument nacionalnog interesa. Za ne povjerovati. O plinu i plinskoj politici u Hercegovini se uopće nije razmišljalo niti pričalo, a onda preko noći ispade da je to nacionalni interes. I što je to uopće nacionalni interes? Tko ga definira? Je li podložan promjenama? je li javno objavljen ili je to informacija samo privelegiranih? Nameće se i niz drugih pitanja. Po samoj konstrukciji nacionalni interes je nešto što bi bilo u interesu svih u okviru jedne nacije. To je bar jasno. Međutim, nacionalni interes bi trebao biti nekakav konsenzus oko toga što nam je zajednički interes. Konsenzus političkih aktera, socijalnog dijela nacije, crkvenih struktura, intelektualne zajednice, nevladinih udruga, zašto ne i medija i drugih sudionika u javnom životu. Ne znam niti sam ikada čuo da je nekakav takav dogovor postignut i da on postoji. Naravno da je velika šteta što je to tako. Pa ako takvo što ne postoji kako se Čović poziva na nacionalni interes? Očito da je on sam sebi dao u zadatak da definira što je nacionalni interes i da taj interes povlači kada njemu treba. To naravno nije nacionalni interes niti se to tako smije prodavati javnosti. Hoće li i kada plin biti nacionalni interes Hrvata u BiH to će se tek vidjeti. Opskrba energentima je nacionalni interes ili bi bar trebao biti ali i o tome treba razgovarati. Elektroprivreda HZ HB bi trebala biti nacionalni interes i za stanovništvo i za gospodarstvo ali ona to nije. Čović je na to poduzeće stavio šapu u kadrovskom i financijskom smislu i ne govori o nacionalnom interesu. Zašto bi?
Sukob s američkim i europskim predstavnicima u BiH je pokazatelj koliko je Milorad Dodik šef Čoviću i cijelom HDZ-u i priključenim strankama. Kada se Dodika stjeralo u kut onda njegovim stopama ide Čović, vjerojatno po nalogu. Čović, koji već dvadeset godina priča o promjeni Izbornoga zakona i legalnom izboru člana Predsjedništva BiH, nije ništa uspio napraviti niti promijeniti. Ova tema nije bila na dnevnom redu samo onda kada su HDZ-ovi kadrovi, među njima i Čović, bili članovi istog tog Predsjedništva. Tada su mogli aktivno djelovati i tražiti promjene. Ali zašto mijenjati kada su on i njegovi na funkciji. I da se razumijemo i ja sam za izmjene izbornoga zakonodavstva. Ovo što se sada radi je cirkus od izbora. Nevjerojatno je puno kriminalnih radnji u ovom procesu. Puno je prljavog posla koje obavljaju stranke, pogotovo vladajuće. U sve su uvezane izborne komisije odnosno povjerenstva. Puno je kriminala oko brojanja glasova itd.
Na zadnjim izborima tek je intervencija Schmidta omogućila formiranje vlasti. Da se to prepustilo domaćim “snagama” formiranja vlasti još uvijek ne bi bilo. Imali bi situaciju kao u našoj županiji. Nelegalnu i nelegitimnu vlast koja radi što hoće i nitko ne reagira.
U proteklom periodu su donesene dvije sudske presude koje su bitne za izbor članova Predsjedništva BiH. To je presuda Europskog suda za ljudska prava koji je dao za pravo onima izvan tri konstitutivna naroda da se mogu kandidirati i biti izabrani u predsjedništvo BiH. Takozvani slučaj Sejdić – Finci. Drugi slučaj je presuda ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić. Da bi se obadva slučaja mogla implementirati u izborno zakonodavstvo BiH moraju se napraviti promjene u Ustavima. To nije napravljeno i neće skoro biti jer tako odgovara svima na političkoj sceni. Da se poštuje Ustav i zakoni većina vladajućih bila bi u Zenici. Zato Čovićevo insistiranje na parcijalnim rješenjima nema utemeljenja.
Čovićevi prijedlozi vode i getoizaciji Hrvata. U tom getu bi on i dalje bio šef šefova a to je jednostavno neprihvatljivo. Njegova argumentacija u slučaju nacionalnog interesa ili promjena izbora za člana predsjedništva vodi onome što je bilo za vrijeme Miloševića. Oni stariji će se sjetiti da se tadašnja jugoslavenska politička scena odlučila protiviti svemu i svačemu. Tako su, svjesni da ne mogu pobijediti, lansirali parolu da oni neće popustiti makar narod jeo travu. Naravno to se nije odnosilo na vladajuću elitu ali na ostali dio stanovništva jest. Takva politika je doživjela totalni krah. Ne želim niti pomisliti kako se to, možda rečeno drugim rječnikom, i kod nas već događa.
Naš nacionalni interes, ako mi je dopušteno reći, je što veći stupanj demokracije. To znači što više pravne države, ekonomskog prosperiteta, socijalne osjetljivosti a što manje diktature, kriminala, nepotizma, klijentelizma i nepravde.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Tomislavcity.com.
