Kroz sve godine rata imali smo korektnu profesionalnu suradnju. Kao pomoćnik ministra obrane, zaslužan je za izgradnju i ustroj Sigurnosno-informativne službe. Danas su ovih dvoje ljudi poodmakle životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja. Nisam poznavao niti jednog od njih prije 1991. i stoga ne osporavam valjanost njihovih osuda. Ovaj čin podrške je u skladu sa mojim životnim načelima”, piše Gotovina.
Piše: Ante Matić
Generale, nasjeli ste maheru kosovskom i udbaškom Nobilu, pa ste potpisom za dvojicu udbaških zlotvora duboko povrijedili njihove mrtve i žive žrtve, svakog normalna hrvatskog čovjeka.
Taj Nobilo se poziva čak na mrtvog Tuđmana, da bi ih on pomilovao da je živ, pa on ih je pomilovao i spasio kazne za zlodjela koja su činili u Titovoj satrapiji. Oni su po Tuđmanu i Šušku, bili bogom dani da vode hrvatske tajne i javne službe, a oni koje su oni progonili nisu bili „sposobni“ vodite te službe. Radi se ovdje o Tuđmanovoj krivoj procjeni i pogrešci, pa treba i njega uzeti ozbiljno u razmatranje kad se radi o našoj novijoj povijesti. Sve što je dobroga učinio za hrvatski narod, treba prihvatiti, a ono što nije, gdje je omanuo treba odbaciti. Našu dalju i bližu povijest treba revidirati; onu u vrijeme maršala i onu u vrijeme njegova generala.
Kao mi koje su oni progonili ne bismo znali voditii tajne poslove, raditi i voditi tajne službe. Hrvatski politički robijaši bili su idealni da vode hrvatsku tajnu službu i hrvatsku policiju, ali nisu imali šanse. Njihova mjesta zauzeli su Perković i Mustać i njihovi ljudi. To su im sve omogućili partizanski dvojac bez kormilara: Tuđman i Manolić. Naivni Hrvati od njih prave bogove, nepogrešive ljude, koji su Hrvatima činili samo dobro. Oni su činili zlo u Jugi i u njihovoj ovoj i ovakvoj Hrvatskoj preko svojih ljudi. Ova država je stvarana po njihovoj „vjeri“ i mjeri, a komu su oni vjerovali, ključno je pitanje za rasvjetljenje pameti hrvatskim ljudima koje su oni zaslijepili svojim „velikim“ djelima prije rata i velebnim djelima u vrijeme rata i zaslugama poslije rata. Pada mi mrak na oči kad samo pomislim da petorica hrvatskih generala traže da se puste na slobodu dvojica udbaša, koji su sudjelovali u zatvaranju, mučenju i ubijanje hrvatskih domoljuba u Lijepoj našoj i ubijanju emigranata u Lijepoj našoj tuđini diljem planeta. Tako su se Perković i Mustać sjajno sporazumijevali sa Spasićem i Dolancom. U vrijeme vladavine tog slovenskog pretilog gada najviše je ubijeno emigranata.
Silno sam razočaran u potez generala gotovine, a još sam razočaraniji u njegov mentalni sklop. Još gore mislim o generalu Ljubi Ćesiću Rojsu, koji kaže: Ako su Perković i Mustać valjali Tuđmanu i Šušku, valjaju i meni.
Dakle, sve što su radili Tuđman i Šušak je valjano, neporecivo i božansko. Malo morgen! Idemo dalje, pa kom opanci, kom obojci. Onaj kvalitetan idiot Miljevac kaže, da nije bilo Perkovića i Mustaća, ne bi bilo ni Hrvatske Države. Stvarno je taj debil daleko dogurao u hrvatskoj Augijevoj štali, pa mu ništa ne fali, osim pameti. Po tom nadrigeneralu, kojemu je čin dao božanski Tuđman ta dva udbaša i dva nečasna časnika najzaslužniji su za stvaranje slobodne, samostalne Hrvatske.
Kad bi to bila istina, isti bi se čas iselio iz te Perkovićeve i Mustaćeve slobodne države Hrvatske.
Moj prijatelj general Ivan Tolj lijepo im odgovara ovim pismom, koje prislanjam uz ovo moje otvoreno pismo hrvatskim generalima. Ja imam to pravo pisati, jer sam dobrovoljac hrvatske vojske u nedavnom hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, kojeg je božanski Tuđman nazvao – Domovinski rat.
Predsjednik Milanović dobio je zahtjev za pomilovanjem Perkovića i Mustača koji su 2016. u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Zahtjevu koji mu je upućen priloženo je i pismo u kojem njihovo pomilovanje, osim Gotovine, traže još i Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet Lošo, te Luka Džanko.
Pismo koje je potpisao dio generala izazvalo je burne rasprave u javnosti. U međuvremenu su dvojica generala, Krešo Ćosić i Marinko Krešić, povukli svoje potpise, a potpisivanju pisma i zahtjevu za pomilovanjem pridružio se general Luka Džanko. Sada su se u otvorenom pismu javnosti obratili general bojnik Ivan Tolj, general bojnik Ivan Kapular, pričuvni general bojnik Andrija Hebrang, general bojnik Žarko Tole i general bojnik Ivica Primorac. Njihovo pismo prenosimo u cijelosti:
“Obraćamo se braniteljima, suborcima i veteranima slavnih hrvatskih postrojbi, ljudima koji su iznijeli teret Domovinskoga i obrambenog rata i udarili temelje nezavisne, slobodne i demokratske Hrvatske države! Obraćamo se Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i onima razasutim diljem svijeta!
Obraćamo se i potpisnicima pisma, nekolicini naših kolega i generala, koje su uputili na Veliki petak, 15 travnja 2022. god., Predsjedniku Republike, sa zamolbom da pomiluje osuđenu dvojicu bivših, visokih dužnosnika, pripadnika jugo – komunističke, kosovske i udbaške službe koja je desetljećima nanosila zlo i ubijala hrvatske ljude u Hrvatskoj i inozemstvu, samo zato što su bili preteče hrvatskoga sna o samostalnoj Državi, koju smo mi, zahvaljujući i njihovome mučeništvu i položenim životima, u pobjedonosnom ratu, našim Bljescima i Olujama ostvarili!
Svoju zamolbu opravdavaju navodnim Perkovićevim i Mustačevim, velikim, obavještajnim i ratnim zaslugama, zaboravljajući pri tome da su osuđeni od strane njemačkoga suda na doživotni zatvor zbog zlodjela u razdoblju do 1990., dakle u službi bivše tvorevine zvane SFRJ. Za možebitne zasluge, kada su prešli na našu stranu (prije svega da zaštite sebe!!!), dobili su priznanja, odlikovanja i činove! Obojica su brigadiri HV! Zanimljivo je i to da im, bez obzira na to što su osuđeni na doživotni zatvor, nisu oduzeta odlikovanja i činovi, a generalu Norcu, Glavašu i drugima jesu! A i da ne spominjemo, da se nisu pisala pisma i tražila pomilovanja kada je u zatvoru, u neljudskim uvjetima, umirao hrvatski general Đuro Brodarac, Tomislav Merčep i mnogi drugi branitelji čija sudbina i patnja očito nije zavrijedila pozornost ovako eminentnih potpisnika!
Jedan od potpisnika ovoga pisma, general Pavao Miljavac insinuira u javnosti da je predsjednik Tuđman rekao da ” bez Perkovića ne bi bilo ni njega, ni HDZ-a, ni Hrvatske”! Dakle, hoće se reći da je Perković, Kos i Udba zaslužnija za državu i od Tuđmana, i od branitelja i od hrvatskoga naroda! Hoće se reći da su te antihrvatske strukture i njihovi igrači kao što je osuđeni kosovsko- udbaški dvojac, naša prošlost, sadašnjost i budućnost! Svi mi, ispada tako, bili smo i jesmo njihove igračke, topovsko meso, korisne budale, a ne snaga koja je pod vodstvom Franje Tuđmana dobila rat, oslobodila okupiranu zemlju i utemeljila Republiku Hrvatsku! A Nobilo, Perkovićev odvjetnik tvrdi i ”zna” da je Tuđman živ da bi ih pomilovao a Šušak bi potpisao molbu za pomilovanjem! Na žalost, oni ga ne mogu demantirati, mrtvi su i bilo bi lijepo da ih ovaj poznati ”domoljub” pusti da počivaju u miru!
Ovakve se maliciozne, maligne i otrovne laži nisu izrekle ni čule od 1990.god. do današnjega dana i ovoga pisma, koje je velikome dijelu hrvatskoga naroda ojadilo sveto trodnevlje i proslavu Uskrsa! Dakle, nije se htjelo čekati s objavljivanjem da prođe Uskrs. Kao da se htjelo da ne bude Uskrsa, da ne bude u hrvatskim ljudima prave radosti! U svemu ovome vidimo tipično stare i prokušane kosovsko-udbaške metode! Vidimo projekt , specijalnu akciju, kojoj se može dati i kodno ime ”Pomilovanje” i poveznice s kosovskim i obavještajnim udarima kojima smo bili izloženi početkom Domovinskoga rata. Ovo pismo bačena je kost, koju su mnogi Hrvati bili prisiljeni glodati za uskrsnim stolom.
Neki se potpisnici, generali Ante Gotovina i Ljubo Ćesić Rojs opravdavaju milosrđem i opraštanjem… Jadno je to opravdanje! I milosrđe i opraštanje ne manifestira se tako da potpišu nešto, što očito nisu dobro razumjeli, nešto što sije razdor i podjele u hrvatskome narodu! Ili možda nepovratno i tvrdoglavo misle da su dobro razumjeli… I da se ne trebaju ispričati svima onima koje su ovim potpisima povrijedili! Ukoliko, ne daj Bože, doista tako misle onda vrijedi i za njih, iako bili i zaslužni hrvatski generali, narodna poslovica: Sami pali, sami se ubili.
Foto: Facebook
Napomena: Tekstovi i kolumne objavljeni na portalu ne izražavaju nužno stavove i mišljenje uredništva portala, već su osobni stavovi autora.
