Dan nakon Božića slijedi nedjelja u kojoj slavimo Svetu Obitelj i Dan iseljenika, a o tome i razmišljamo o svojim obiteljima u suodnosu sa Svetom nazaretskom Obitelji, kao i o našim iseljenicima i njihovim obiteljima. Bijegom u Egipat Isusova je obitelj doživjela progonstvo, iseljeništvo.
Opterećenost iseljeništvom. Kad je riječ o nama Hrvatima u iseljeništvu, možemo reći da bi sve bilo dobro da djeca brojnih hrvatskih obitelji, rođena i odgajana u zemlji useljenja, nisu otpočela vlastito kućenje i stvaranje bračnih zajednica bez obzira osnivaju li ih s domorocima ili nekima drugima. Ta, oni nisu dovoljno svladali materinski jezik, a nisu ni upili duhovlje svoga narodnog bića, nego su naučili, što izgleda posve prirodno u takvim okolnostima, jezik, običaje, uljudbu i duhovlje naroda s kojim ih je igra života zatekla. Rijetki su slučajevi, koji su ovome oprečni. I svi oni narodnosno mješoviti brakovi, odnosno obitelji na istom su zirniku. Povratka za njih neće biti jednostavan, a ono malo hrvatskoga duhovlja utrnut će sa smrću oca Hrvata, odnosno majke Hrvatice, prestankom jezika prestaju i sva ostala obilježja naroda.
Zaokret u razmišljanju o natalitetu. Druga razina ovoga fenomena seoba i povrataka mogao bi se povezati s novorođenčetom Ivanom Krstiteljem i novorođenim Kraljem Isusom, čija bi rođenja trebala biti nadahnućem na nova i nova rađanja u našem narodu koji je i u inozemstvu i ovdje na svome plemenitom, tj. na svome tlu. I ova činjenica mora biti stvar svih, a napose onih koji upravljaju ovim narodom kako na onoj svjetovnoj tako i onih na duhovnoj razini. Svi bismo trebali biti u službi rađanja novih članova našega naroda. Glavna tema trebala bi biti na svim razinama o začetoj djeci, o rođenoj muškoj i ženskoj djeci, o dječjim jaslicama, o dječjim kolijevkama, o vrtićima, o zdravoj dječjoj hrani nakon dojenja majki, a ne ona koliko nas je umrlo svakoga dana. Ta, znano nam je da će svatko rođen na ovome svijetu i umrijeti, ali ako umiranje ne prati rađanje, onda ćemo doći u škripac glede stanovništva kada će nas sve više i više umirati, a sve manje i manje se rađati iz kojekakvih razloga plitkih politika, pa i opisom zastrašujućih pandemija što utječe na psihu. Onaj novi stav bio bi preporod hrvatskoga naroda, a bio bi poticajem i mnogim drugim narodima koji su u sličnim nevoljama glede nataliteta. Ovaj zaokret u svijesti svih nas probudio bi u nama vedrinu, radost, nadu, optimizam da ćemo živjeti i opstati pod suncem do volje Božje a ne do volje ljudske.
Ipak, búdimo radosti i nade! Imajući ove probleme u vidu, Crkva i ostali narodni djelatnici i dalje djeluju s ciljem da se iseljenici povrate u domovinsko omeđište. Neobično će se svakome svidjeti izjava našega bivšega misionara u Njemačkoj don Mate Šole: “Búdim radosti i nade Hrvatima prema boljem životu, ali u vlastitoj Domovini.“ Zacijelo u tom smislu djeluju i ostali misionari diljem svijeta u hrvatskim katoličkim misijama. Oni su u ime Crkve poslani, te su uistinu misionari što okupljaju na slavlja života svoj narod, uče ga ćudoređu i potiču na povratak u domovinu.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
