Iz kratkog odlomka Knjige Sirahove (Sir 35,12-14.16-18) saznajemo da je Bog sudac koji ne gleda na vanjski izgled, uglađenost, glumu kad se bude našao na sudištu bilo tko od ljudi. Bog nije pristran ni prema kome kad on sudi, jer on dobro poznaje sve ljudske nevolje i probleme. Sirah kaže da Bog posebno gleda siromaha, kojemu društvene okolnosti nisu dopustile da živi pristojnim životom, nego su mu uvijek otimali ono što je stekao svojim radom, a moguće je da je i on sam krivcem za svoje loše stanje jer se umjesto radu posvetio dokolici i ljenčarenju. Isto tako Bog posebno doživljava i gleda ojađenoga, poniznoga i sl., a on Svemogući uspostavit će pravdu i pravedno će presuditi svima. Ovo nije nama samo utjeha, nego je ovo stvarnost koju valja dobro znati i upamtiti. Mi u ovome prolaznom životu padamo u razne napasti da presudimo krivo, da drugome napakostimo, da drugoga učinimo siromahom, bijednikom, ojađenom osobom… Bog će svima suditi po svojoj pravdi kod koje ništa ne vrijedi “lijepo lice“, tj. namještenost i pretvaranje.
Psalmist odlučuje da će blagoslivljati Gospodina neprestance, jer se lice njegovo okreće protiv zločinaca. Pravedni zazivaju Gospodina i on ih izbavlja iz svih nevolja i tjeskoba. Bog je blizu svima koji su “skršena srca” i s klonulom dušom zbog nepravde u svijetu. (Ps 147).
Pavao piše biskupu Timoteju (2 Tim 4,6-8.16-18) djelić svoje autobiografije, svoga životopisa u kojem kao starac i istrošeni Božji propovjednik govori o kraju svoga života. Gotovo kao da piše oporuku. Najzanimljivije su riječi: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Zbog toga će ga pravedni Bog i pravedni sudac nagraditi “vijencem pravednosti“. Spominje i to da nitko nije bio uza nj za vrijeme prve njegove obrane na sudištu rimskome, jedino je Bog bio uza nj, kako je istaknuto i u psalmu: “Blizu je Gospodin onima koji su srca skršena…“ Pavao nije bio skršen, ali je ipak, gledano ljudski, patio po mnogim sudnicama moćnog Rimskog Carstva, bio proganjan, klevetan… Bog mu je davao snagu i ustrajnost u naviještanju Riječi.
Evanđelje po Luki (Lk 18,9-14) donosi onu Isusovu prispodobu o dvojici molitelja u hramu, o farizeju i cariniku. Farizej je pred Bogom ohol, a carinik ponizan, skrušen, “skršena srca“. Bog uslišava molitvu onoga poniznoga, a ne ohologa čovjeka. Čovjek može biti grješan, ali bi trebao biti pred Bogom ponizan i kajati se za svoje grijehe. Uostalom, tko to može stajati pred Bogom od nas ljudi, a da se ne bi trebao udarati u prsa i kajati zbog nekoga počinjena grijeha, nepravde i dr. Bog je pravedan sudac i on vidi jednim pogledom našu dušu, te suvišan je naš pokušaj skrivanja ili namještanja lica, odnosno glumačkog pretvaranja.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
