Prije ovoga odlomka u Matejevu evanđelju (Mt 14,13-21; Mk 6,30-44; Lk 9,10-17; Iv 6,1-14), imamo izvješće o tome kako je mačem odrubljena glava Ivana Krstitelja u zatvoru tvrđave Maheront (naziv nastao od grčke riječi mahaira što znači mač) na istočnoj obali iznad Mrtvoga mora za vrijeme slavlja rođendana tetrarha Galileje i Pereje Heroda Antipe (vladao: 4. pr. Kr. – 39. po. Kr.). I potom Matej otpočinje daljnje evanđeosko pisanje tvrdnjom da je Isus, čuvši tu činjenicu o Ivanu, otplovio lađom na samotno mjesto s naglašavanjem da se povukao u osamu, na razmišljanje. Marko veli da su se sabrali apostoli oko Isusa i izvijestili ga o svemu što su činili i naučavali, a potom ih Isus pozva da i oni pođu s njime u osamu gdje će blagovati i odmoriti se od obilja duhovnoga posla.
Ovdje valja zamijetiti u Markovu izvješću dva glagola koji označuju ono što su apostoli obavili, a to su “činili i naučavali“. Na prvom je mjestu činjenje, a potom naučavanje. Ljude privlače djela, čini, a potom slijede riječi koje objašnjavaju čine, djela, i one se tada mogu bolje razumjeti. Kod Luke je poimence navedeno i mjesto, gdje Isus povede sa sobom apostole u osamu na redovitu meditaciju nakon obavljenih mnogih duhovnih poslova ili pak prije početka obavljanja novih duhovnih poslova, a to je “grad zvani Betsaida“ (Lk 9,10), koji se nalazi sjeverno od Galilejskoga jezera. Ime toga grada znači “kuća ribo/lova“, također je poznat pod imenima Julijas i Saidan. Nalazio se u četvrti poznatoj pod nazivom Gaulonitis. U ovome gradiću rođeni su apostoli Petar, Andrija i Filip (Iv 1,44). Isus je vratio vid slijepcima na mjestu izvan drevnog sela/grada Betsaide (Mk 8,22-26), a čudesno je nahranio pet tisuća muškaraca bez brojenja žena i djece u blizini toga grada (Lk 9,10-11).
Kod Ivana se kaže da je Isus otišao “na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora“ (Iv 6,1), što bi moglo biti priobalje u blizini Kafarnauma, a donosi i vremensku odrednicu govoreći da je tada bio blizu židovski blagdan Pasha (hebrejski Pesa’h, što znači “proći mimo“), koji se svetkuje noću, o uštapu proljetne ravnodnevice, 14. dana mjeseca nisana (obuhvaća dio ožujka i travnja).
U Evanđelju po Mateju i u Evanđelju po Marku postoji još jedan opis Isusova umnažanja kruhova i to za četiri tisuće muškaraca bez brojenja žena i djece u duhu tadašnjih običaja o brojidbi prigodom bilo kojih popisa pučanstva. Ova dva sinoptička izvješća govore o jednome događaju koji po mnogočemu nalikuje na onaj prvi što su ga opisala sva četvorica evanđelista samo je razlika u sljedećemu: u broju sabranih ljudi – u prvome pet tisuća, a u ovome četiri tisuće koji su s Isusom “već tri dana“; zatim u prvom opisu bilo je pet ječmenih kruhova, a u ovome sedam; u onome dvije ribe/ribice, a ovdje malo riba/ribica; u prvome opisu nakupili su poslije blagovanja s ljubavlju i u stanju nebeske ljepote i ushićenosti od motrenja Boga “licem u lice“ (“Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ – 1 Kor 13,12) dvanaest košara, a u ovome drugome sedam, te nakon što je Isus otpustio mnoštvo naroda kod Mateja stoji da je otputovao u magadanski kraj, a kod Marka u dalmanutski.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
