Riječ sablazan u grčkom jeziku glasi: skandalon. I u hrvatski jezik ušla je ta riječ kao skandal, a odnosi se na one koji učine veliki grijeh i sablazne sve druge koji to čuvši saznaju. Riječ skandalon izvorno je označavala dio zamke na koju se stavlja mamac, te onda znači zamka ili stupica. Nadalje, to je i zavođenje s pravoga puta na krivi, skretanje s istine na laž, od dobra na zlo. Isus stoga govori svojim apostolima i učenicima, kao i svima nazočnima, upirući pogled prema onima najmanjima, djeci koja vjeruju, kod Mateja se veli koja vjeruju u Isusa (Mt 18,7), da bi onome, tko sablazni jedno od tih najmanjih, bolje bilo da sam sebi stavi mlinski kamen na vrat ili da mu ga netko drugi stavi, te tako bude gurnut u more da potone u morskim dubinama.
U ovom duhu valja promotriti i daljnji dio Isusova govora o sablažnjavanju, a odnosi se na određene dijelove tijela: ruka, noga, oko. Možemo mi dodati u svome razmatranju ovoga evanđeoskoga odlomka i sve ostale dijelove tijela, kao i mnoge druge situacije koje sablažnjavaju nas i naše bližnje. No, valja imati u vidu činjenicu da svi dijelovi našega tijela i tijelo u cjelini djeluje zahvaljujući duši u njemu koja ga pokreće na djelovanje, na rad, na akciju. Tijelo bez duše je mrtvo i nemoćno. S dušom ono je u djelovanju. Stoga izvori grijeha iz duše-tijela su usklađeni. Tako Isus glede ruke koja sablažnjava potiče da je odsiječemo. I potom obrazlaže govoreći da nam je bolje sakatu ući u daljnji naš život nego s objema rukama otići u pakao, odnosno u oganj neugasivi. Pakao je dakle mjesto i stanje gdje trajno gori oganj i nikada se ne gasi, ne trne. Potom Isus navodi našu ljudsku nogu koja nas može odvesti na put sablazni, te nam preporučuje da je odsiječemo, a razlog je opet isti, tj. bolje nam je biti hromima nego s obje noge biti bačeni u pakao. Treći organ našega tijela, što ga Isus navodi kao izvor sablažnjavanja, jest oko. Zahvat za sablažnjivo oko, koji preporučuje Isus, jest iskopati ga, jer je bolje s jednim okom ući u Kraljevstvo Božje nego s oba oka otići u pakao, gdje “crv njihov ne gine niti se oganj gasi“.
Ovaj je način Isusova izričaja vrlo jak, rekli bismo patetičan, pun poticajnih osjećaja i čeznuća u nama, njegovim sljedbenicima, za preobrazbom i nasljedovanjem onoga o čemu govori. Retorički patos kojim je Isus izgovorio ove radikalne, korjenite evanđeoske poticajne misli ide za tim da promijeni mentalno, mozgovno, umno, voljno usmjerenje i vrijednosti svojih nasljednika, povijesnih slušatelja, a onda i nas čitatelja, kako bismo svi zauzeli novi i pravi stav prema određenim moralnim i životnim pitanjima, te uz neke napore duha promijenili svoja loša ponašanja, svoju grješnost i sablažljivost malenih i svih drugih uokrušce sebe. Ovo je Isusova askeza.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
