Izgovorivši sve o načinima življenja i ponašanja pismoznanaca, Isus je sjeo nedaleko od hramske riznice u Jeruzalemu. Razgledao je sva zbivanja u puku, a napose o njihovu ubacivanju novčića u riznicu ne radi znanja koliko tko daje za uzdržavanje Hrama i službenika, nego što se kroza sve te oblike društvene djelatnosti oslikavaju profili ljudi, pa čak i njihovi stavovi i vjerovanja. I uočio je Isus da su mnogi bogataši ubacivali mnogo kroz rog u tu riznicu.
Međutim, zamijetio je Sin Božji i jednu siromašnu udovicu koja je također bila sudionicom ubacivanja novca u tu hramsku riznicu. Ona je ubacila dva novčića, tj. jedan kvadrant (9 gr.). Taj novčić je slabo odzvonio udarom o unutrašnjost roga i Isusu su rekli kolika je vrijednost toga ubačenoga novca. Potom je sazvao svoje učenike, sljedbenike i apostole, te im je rekao da je ova siromašna udovica ubacila u tu riznicu sve što je imala, sav svoj žitak, a oni bogataši dali su od svoga suviška i uopće se nisu nimalo životno okrnjili, nisu zakinuti za svoj žitak (usp. Mk 12,41-44; Lk 21,1-4).
U Prvoj knjizi o Kraljevima imamo zgodu s prorokom Ilijom i to u Sarfati nedaleko od grada Sidona. Ilija je, stigavši do gradskih vrata, zamijetio neku ženu koja je u tom okruženju skupljala drva. Pozvao ju je i zamolio da mu donese vode i komad kruha. Ona mu je nato odvratila kunući se živim Bogom, u kojega ovaj prorok čvrsto vjeruje, a ona je živjela među idolopoklonicima koji su štovali Baala, da ona nema nimalo ispečena kruha, a osim toga ima nešto posve malo brašna u ćupu kao i ulja u vrču. I zato je i skupljala drva, te će štogod od toga pripremiti i zgotoviti sebi i svome sinu. I uz tu činjenicu rekla mu je s puno nevolje i jada da će to njih dvoje, sin i majka, skupa pojesti, te potom umrijeti, jer je stanje takvo da se gubi svaka volja za životom u sveopćoj životnoj nevolji, krizi, bijedi, neimaštini i poganstvu, bezvjerstvu, općem neredu s neradom i rasprostranjenom bolešću po cijelome svijetu. Prorok Ilija joj je nato odgovorio, ohrabrivši je da se ne boji, nego da ode i učini kako je rekla, a i njemu da zamijesi kolačić i da mu ga donese, a potom neka zgotovi jelo za sebe i za svoga sina. Tada je Bog po hrabrome proroku Iliji navijestio istinu: “U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju“ (usp. 1 Kr 17,10-16). Ovo je navještaj ohrabrenja i nade u svim trenutcima tijeka ljudske povijesti.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
