Fratar je ušao tiho, skinuo kabanicu, glasno otpuhnuo i šutke sjeo pored snuždene djevojke.
Na bojažljiv pogled pun strepnje, odgovorio je podizanjem obrva u znak da nije puno učinio…
– Nisam ga baš smekšao. – reče tiho – Priviše je uzrujan… i priviše rakije… Tako… Nije ni njemu lako. – doda nakon kraće šutnje – Selo zna bit okrutno…
Šutjela je pognute glave.
Susjeda pred njega šutke stavi toplu šalicu čaja.
Otpijao je laganim gutljajima.
– Al, ništa ti ne brini… nadoće on već. Ogorčen je jer mu je ponos povriđen. Tako je to.
– Bože dragi… – susjeda će šapatom, tek da nešto kaže.
Marija je tiho jecala.
Da se zemlja pod njom propuntala bilo bi joj lakše.
Može li noćas prispavati kod tebe? – obrati se fratar susjedi.
Odgovorila je potvrdno, premda malko zbunjeno.
– Imam sestru u Splitu… časna – reče Mariji – Bilo bi najbolje da te pošaljem k njoj dok se glave ne olade. Šta kažeš na to?
Marija problijedi i obori pogled slegnuvši ramenima umjesto odgovora, kao što običavaju djeca, te poniknu glavom zagnjurenom u dlanove.
Novi val stida i bojazni vrati onaj očajnički vapaj: “Kamo sriće da se nisam ni rodila!”
Kad bi postojala kakva naprava za mjerenje poniženja, poput tlakomjera, brojke bi svakako podivljale.
Tako se sirotica osjećala.
Sutradan, “saba zora”, s fratrovim pismom u džepu, sjedila je u autobusu za Split.
Za prvu ruku sklonit će se u samostan, po njegovoj zamisli.
“Ništa se ne boj, dobro će se brinuti za te.”, tapšao ju zaštitnički.
Nije ju time ohrabrio, niti utješio.
Izgledala je kao da “iđe na smrt”, baš kako se i osjećala.
Pročitavši bratovo pismo, časna sestra, s blagim licem svetice, sažalno uzdahnu.
“Siroto dite!”, reče grleći je zaštitnički.
U tom trenutku bijaše zahvalna što se odrekla uloge majčinstva.
Poput brata, svećenika, i ona je bila puna empatije koja je, dodatno naglašena prirodnom ženskom nježnošću, brzo rasplinula razornu mučninu iz plahog srca koje se gušilo.
Tim pogledom, u kom se zrcalilo suosjećanje, kao da je podigla tešku branu otpustivši bujicu ustajalog straha.
– Imaš lipo ime, Marija. – reče, milujući joj gustu, crnu kosu – Kao moja majka. I nebeska Majka. – doda značajno.
Ganuta ovom usporedbom, koju u ovom trenutku smatraše nedoličnom, djevojka briznu u potresan plač.
Časna se nije iznenadila.
“Ššš…”, pjevušila je, grleći ju, kao majka kad dijete padne i udari se.
Mariji se činilo da sanja anđela u crnoj halji – krotkog i blagog poput janjeta, a snažnog i postojanog kao plodna zemlja.
Ni jedna druga sila ne bi bila kadra zauzdati onaj strah i očaj u koji bijaše zapala od dana kad je posumnjala što se s njom događa.
Nakon toliko vremena ponovo se oćutila čovjekom – sićušnim, bezvrijednim, grešnim… ali ipak čovjekom.
“Blagoslovljen Bog u svojim anđelima!”, spontano joj srcem prostruji zaziv iz litanija koji je toliko puta molila u zajedničkoj obiteljskoj molitvi.
U suzama ganuća htjede joj poljubiti ruku, no “anđeo” ju oštro povuče.
Nije željela nikakve rukoljube, najmanje s usta očajnika. Sve što je željela bijaše pokazati joj da postoje ljudi koji se olako ne laćaju kamenja osude. Štoviše, uopće se ne laćaju.
Bilo je to posve novo, iscjeljujuće iskustvo.
Kad je te noći legla, satrvena svime što bi najradije izrezala iz života, kad bi bilo moguće, dugo je, dugo plakala, zahvalna Bogu za rijetke anđele u ljudskom obličju. Tuđince koji joj ništa ne duguju, a daju sve.
Nije znala što ju ovdje čeka, tek pomisao na ženu-anđela u svojoj blizini, ušuškala ju u uvjerenju da uza nju ništa ne može biti tako zlo, pa ni njen “grij nad grijima”.
“Hvala Bogu što ovakve duše postoje na zemlji!”, ponavljala je dok srce nije skrenulo k “bidnoj materi” i ponovno se nalilo bolom. “Sritna, sritnica, koliko li će još batina izist zbog mene”, jecala je.
Sjetila se i fratrovih riječi o ocu koje ga, unatoč svega, nisu osuđivale.
Nije ni ona, tek biše joj žao “sritne matere” što ispašta zbog nje.
Ni fratar, ni itko drugi, nije ju morao podsjećati na to “da mu nije lako”.
Osjećala je to više od njega, tek, svatko se nosio s ojađenošću onako kako zna i umije. Netko grubošću, netko suzama, zdvajanjem, otuđivanjem…
Strah, stid i kajanje bdjeli su nad njom kao nijemi svjedoci urušene nade u sretnu budućnost – svoju i njihovu.
Sve je srušila glupom lakomislenošću.
Tako raskajana, bila je spremna oprostiti svima, pa i “crnom đavlu”, što no vele, ali ne i sebi.
Do groba je povrijedila i osramotila sve koje je voljela – neutješno zdvajaše
potresena duša ispijajući gorku čašu kajanja u gluhoj tišini prve samostanske noći.
Nakon mrtvila iz kojeg ju digla tuđa plemenitost, Marija proživljavaše nešto nalik onome što mistici zovu “tamna noć duše”. Koliko bijaše tamna i studena znaju samo oni koji su to doživjeli.
Poslije intezivne terapije patnjom, osjećala se nekako pročišćenom.
Lakše je disala; lakše podizala glavu kad joj se obraćalo i znatno manje obarala oči.
Toplina i mir tog doma molitve i krotkog služenja bijahu sveti melem za dušu koji je činio svoje.
U relativno kratkom vremenu, preobrazila se u drugu osobu. Još jučer stajaše tu, pred samostanskim vratima, kao pred giljotinom, a sad…
Uz poslušno pomaganje sestrama oko svakodnevnih poslova; uz molitve i kontemplaciju, u okrilju blagotvorne tišine i dobrohotnih ljudi unutar prastarih kamenih zidova, ne bijaše to ni malo začudno. Barem što se časnih sestara tiče.
A, ona se čudom čudila što se upravo pred tim poniznim ženama, bliskijima nebu od običnih smrtnika, doskora nije više osjećala tako prljavom i grešnom, kao pred onima što brzopleto posežu za kamenjem kazne i osvete.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity