Mnogo je vremena prošlo otkako su se zadnji put vidjeli.
Od onda kada on bijaše plahi tinejdžer, a ona glavna zavodnica u cijeloj školi.
Kad mu je, nakon koncerta, prišla, nije ju prepoznao.
Umjesto vitke djevojke s bujnim, dugim kovrčama, kiselo mu se smješila bucmasta gospođa kratke, ravne kose i po kojom sijedom.
Barem je triput u čudu ponovio ime koje je izgovorila pruživši mu ruku, onako kao što to čine dobri znanci.
– Ti?! Ne mogu vjerovati! – ponavljao je zatečen i očigledno zbunjen.
– Malo sam se promijenila a, gle ti njega…skoro nisi nimalo ostario! Tek toliko da djeluješ šarmantno.
“Još uvijek priča ko navijena”, pomisli, nevjerujući svojim očima.
Gdje je, zaboga, nestala ona ljepotica koju je poznavao?
Nekako se i fizički smanjila, zaokružila…
Oči izgubile onaj vragolasti sjaj.
Ostavljala je dojam tužne i nesretne osobe.
Onako važna i ohola, nikada mu nije posvetila ni trenutka svog, uvijek rasprodanog vremena.
Družila se samo s “alfa mužjacima”; frajerima kojima se divila.
On, sanjar u duši, bijaše daleko od frajerskih odlika, pa nije mogao konkurirati mangupima ni biti cool, kao oni.
A, ona je voljela sve što je cool.
Nenapadan, tih, gotovo povučen, bez izražene testosteronske žestine, tipične za robusniji spol, nije imao nikakvih izgleda kod tih “navijačica”.
Žena koja stajaše pred njim, ni malo nije djelovala cool, što god to značilo.
Smješak koji se cijelo vrijeme trudila zadržati, nije djelovao uvjerljivo.
” Doznadoh da tu imaš koncert, pa, et…svratila…”
Reče mu da se udala za jednog od onih frajera; da ima troje djece i “eto…nije loše”.
Ništa na njoj nije potvrđivalo da “nije loše” i on osjeti neku nelagodu.
Srećom, u tom trenutku priđe mu supruga.
U najbolji tren, pomisli, s olakšanjem.
U ljepoti i eleganciji te ženi, vidjela je svoju ljepotu, za kojom je, prije dvadesetak godina, uzdisao njen muž.
Tamna sjenka prijeđe joj umornim licem.
Jasno je osjetio tugaljivost pomješanu s prikrivenom zavišću.
– Ovo ti je tiha patnja mojih mladenačkih dana – reče, kao da joj čita misli.
– Ah, nemojte se ništa čuditi – požuri ona, tobože šaljivo, – I ja sam nekada bila lijepa, zar ne?
Posljednje riječi izgovorila je gotovo pakosno.
Ispriča se što ih mora ostaviti i za tren nestade u masi.
Nikada ju više nije vidio.
Nešto kasnije je načuo da nije sretna u braku.
Otuda, valjda, onako neshvatljiva preobrazba, mislio je.
Ni ljepote ni gordosti, ni životnosti.
“A, možda bi ostala jednako lijepa da se, kojim slučajem, umjesto za “najvećeg frajera”, udala za mene”, ote mu se sažaljiv uzdah.
Jedine znakove živosti davala je još samo ona iskra zajedljivosti; taj glasnik loše prikrivenog očaja.
I bi mu je žao.
Grehota je uništiti onakvu ljepotu.
Grehota!
Nada Beljan/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
