Onima koji iz dječje dobi prelaze u zrelu, taj prelaz nije ni tako lagan, ni bezbrižan kako se to čini odraslima, koji su to već zaboravili, pa, im se čudom čude.

I Petra se tako i bez ove dodatne “bombe identiteta”, hrvala sa svim “demonima” odrastanja s kojima se, poput većine vršnjaka, nije znala nositi, iskaljujući se na bilo kome tko bi se u vrijeme plime zatekao na putu.
S tom planinom srušenom na nejako, zeleno jastvo, što ju na smrt plašilo, bojala se da će se posvema raspasti – pomjeriti umom.
Zabarikadirala se u sobi čitajući dnevnik i roneći suze, čas od sažaljenja, čas od ljutnje, očaja, kajanja… pa, sve u krug.
Tri dana nikome nije izlazila na oči… dok se ne slegne, ne sjedne i ne dozrije u njoj… Što točno, ni sama nije znala.
Roditelji su razumjeli i pustili je na miru.
Morat će se pomiriti sama sa sobom… s novim “ja” kojeg je očito odbijala, ne htijući biti “ćer nekog tamo seronje, koji je glup ka tovar, odvratan i svakakav” – sve suprotno od njenog dragog oca, koji to više nije.
“Šta san ja Bogu skrivila, pa – baš mene – dopade taki tovar umisto ćaće?!”- grcala je čitajući posebno bolna mjesta. Ostaviti tako bidnu mater ka cuku… Seljačina primitivna, odvratna!”
Glave zagnjurene u “kušin”, vrelim je suzama omekšavala i razblaživala ono što je pritiskalo i peklo u srcu kao ništa do tada u svih njenih četrnaest ljeta.
Trećeg dana žalovanja, uhvati majku nasamo, te kratko i oštro upita, ima li možda “sliku tog njenog tovara”.
Marija se neugodno trže i naroguši.
– Kakv tovar, dite…?! Šta to govoriš?! Kani se takvi riči, ćeri! – reče oštro.
– Saš ga još branit, a?! – planu ona.
– Nećemo se tako razgovarat! – mirno će Marija udaljivši se dok je u njoj sve tutnjalo, zamalo kao i u kćerki, koja, očigledno nije kanila pokazati suosjećanje ni za nju, a još manje za tog “tovara”.
Ta, valjalo joj se prije toga duboko izjadati nad svojom “strašnom kobi” koju su joj, ni krivoj ni dužnoj, iznebuha servirali na pladnju sramote i poniženja.
– Kako bi ga tribala zvat, pouči me… Princ na bilon konju, možda, ha…? – vrištala je trčeći za njom.
– Rekla sam ti da se nećemo tako razgovarat! – podiže Marija i ton i kažiprst, a oči joj sjevnuše ljutnjom.
Petra ustuknu. Nikad ju nije vidjela takvu.
Par trenutaka gledala ju netremice. Ne mogavši se svladati, Marija zajeca.
Petra se pomela i ukipila.
Srce joj šaptalo da ju zagrli, no um je prikovao tijelo mimo njene volje.
“Oprosti” – promrlja tiho i u suzama otrča nazad, u svoj mali, tužni svijet u kojem ju čekaše samo “tovar od ćaće, zbog kojeg više nikada neće biti šesna Petra, nego najobičnija mulica.”
Čim je za sobom zatvorila vrata ponovno se lati mučnog iščitavanja.
“Duje i ja smo u puntu… Petra ga zove “tata” – nemamo srca ispravljati ju i objašnjavat kako joj nije tata. I kako ditetu objasniti…
I triba li…?
Gospe moja, pridajem je Tebi u ruke… Bdij nad njom kad ja ne znadnem!”
Pročitavši ove retke, Petra bolno zajauka.
Isplakala je srce i dušu i više nije znala “otkalen više vriju tolike suze”.
Prvi put ju zapeklo zbog grubosti prema “bidnoj materi”.
Daleko od toga da joj je oprostila, tek biše joj “žaj i nje, bidne”.
Po, tko zna koji put, piljila je u slike s vjenčanja – gledala sebe u “šesnoj veštici” i smijala se kroz suze.
“Mala mulica.”, prošapta s bolnim uzdahom.
Davno bijaše sve pročitala… još one kobne noći. Sada je čitala pozornije, sporije, studioznije…
“Kakva drama!”, vrtila je glavom u nevjerici kad je čitala o susretu s didom, kojeg je bila preskočila, misleći kako je nevažno, pa se još jednom vratila na dan dolaska u samostan i dramu koja mu je prethodila.
“Bidna mater!”, prošapta po tko zna koji put.
“Srića što nema nastave…”, pomisli brišući oči.
Košmar koji ju potpuno sludio, proširio joj uzane mladenačke vidike pomažući da vidi i što nije htjela.
Samo još sve prihvatiti i… Eh… kad bi to bilo tako lako!
Majka je tražila da joj vrati njeno “brime u crnim koricama” što je Petra odbila bez objašnjenja.
Marija se brinula, ali nije inzistirala.
“Sritno moje dite!”, uzdisala, gledajući ju blijedu i bezvoljnu.
Kamen koji je onomad na nju bacio Petrin otac još je lutao zrakom prijeteći novom povredom.
U nježnom joj kćerkinu srcu, stvorio je, evo, pravi pakao. Preko noći se promijenila. Stišala se i nekako uvukla u sebe.
Nije više govorila o tome, no to se jasno ocrtavalo u svemu.
Te je jeseni upisala gimnaziju i puno čitala ozbiljniju književnost, kao da je prerasla svoju dob. Kasnije upisala studij književnosti.
Roditelji se nisu iznenadili.
Tko zna… možda je među tom hrpom knjiga tražila odgovore na svoja pitanja, previše intimna da bi ih dijelila s roditeljima.
A, onda se, kao grom iz vedra neba, sručio na nju još jedan val neopisivog bola.
Njen dragi dida Petar, preselio se k anđelima.
Bijaše uvjerena da se nebo gadno urotilo protiv njene sreće.
“Bože, ima li te!”, zdvajala je utapajući se u suzama.
Isto tako vapila je i Marija, nešto godinica prije.

(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity