Kada su tri kralja došla Isusu u pohode, sa sobom su ponijeli: mirise, zlato i tamjan. Svih su se ovozemaljskih dragocjenosti odrekli i poklonili se nebeskoj Mudrosti. Stoga ih se često i ne naziva kraljevima, nego mudracima.
Za Tomislavcity piše Marko Tokić
Vučić u Zagrebu.
Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. Ili na Zapad ili na Istok pitanje je sad? Neodgodivo. Rusi bi, čini se, još malčice odgađali. Europa ima prijedloga (baš kao u onom starom vicu). Davno je to bilo kad je Stipe Šuvar nudio veterinarsku pomoć susedu Štefu oko bolezne kravice (po ugledu na vlastite prijedloge za reformu školstva), i kad je krava crkla Stipe se udostojao priopćiti ožalošćenome susjedu: „Šteta. Imao sam još prijedloga.“
Amerima je dodijalo glumatanje nesvrstanih (na ovim prostorima). I balkanskih bizantinskih igara i igrica. Otezanja, zavlačenja, prenemaganja. I svima nude da se izjasne. Hrvatska se dugo deklarativno izjašnjavala, ali i igrala nedoumica. Izgleda da je odlučila. I s terminalom, i Agromorom, i izborom borbenih zrakoplova. Ako je vanjskopolitički pravac izvjestan, što je sa unutarnjim pitanjima.
Neki dan u Skripti (kafić u krugu Sveučilišta u Mostaru) za jednim stolom prepoznam gospođu profesoricu Dijanu Vican. Gledam je, ispija kavu. Mirno… I sjetim se da joj Predsjednica još uvijek nije odgovorila na Otvoreno pismo. I sjetim se da je u Hrvatskoj još uvijek Divjak ministrica prosvjete, odgoja i obrazovanja i da će, samo što nije, uskoro započeti pokus (kao onaj Šuvarov, ali važno je da se kupe tableti i ina računalna oprema). Bit će to dobro. Nigdar ni bilo da ni nekako bilo, što bi rekao Krleža. I odmah se potom sjetim da Obuljen Korižnik osigurava novce kako bi djelatnici u kulturu mogli raditi. Oh, kako krasno… I ja bih nešto onako kulturno, čak bih i imao što, kad bi mi Nina htjela uplatit… Kako je ono davno rekao Zdenko Duka (bivši predsjednik Hrvatskog novinarskog društva): „Kad budu vaši, neka vam oni uplaćuju.“ Samo što naši nikako da dođu na red. Ili, ako i dođu, pogledavam gospođu Vican, uskoro budu suvišni. I ono što znaju. I ono što jesu. A možda je tomu tek krivo vrijeme, proljeće zazivamo, zima nam dođe. Ali nemamo se što tužiti sve je do jučer jesen bila (duga i ugodna). Nigdar ni bilo…
Umjesto rješenja naših problema još ćemo se mi gombati s njima kao i s mnoštvom ludih stvari koje uspijevaju na Zapadu koji uživa u vlastitoj dekadenciji. Zato nas svako malo razbude ponude s istoka, kao ona kad je ruski veleposlanik u uniformi nagovijestio početak Agromora. Slično, ili još uzbudljivije, bilo je ovih dana kada je početnik Aleksandar izigravao svesrpskog vladara u Hrvatskoj. U kojoj se još uvijek sagledavaju rezultati Vučićeva posjeta. Najvažnije postignuće te posjete obnova je zahtjeva SNV-a za uspostavom Zajednice općina (nekad su davno nicale same od sebe kao gljive poslije kiše, ah, ta divna vremena). Ne tako davno Vučić je u Glini govorio o srpskim zemljama (i nije promijenio mišljenje). No vratimo se sjemenu koje je posijao. Nije ni stigao do Beograda a već je bubnjalo Hrvatskom kako Srbi iznova traže Zajednicu općina. Nije to kao nekad (svako malo): sjeverne Dalmacije i Like, Banije i Korduna, Zapadne Slavonije, Istočne Slavonije, Estonije, Latvije i Laponije… U tom zasad vidljivom rezultatu Vučićeve posjete svi su raspoznali zametak agresije, svi osim onih koji su zahtjev podnijeli (ili se opet kao nekada prave nevješti). Milorade, nisi morao za sve baš da glasaš, otprilike nekako ovako rekao je Vučić (ne tako davno u Gvozdu). Zajednica općina miriše na početak. A možda i kraj. Srbi koji bi radije igrali s Rusima, još ne znaju što bi. U posljednje vrijeme malčice se igraju približavanja Rusiji, ali još uvijek se boje zatvoriti zapadna vrata.
Neuroza se pojačava: izaberi jedan broj… Kod Srba alternativa je poznata (ako alternative ima), pa je privid neuroze manji. U međuvremenu dok ne padne vremenska zastavica valja od zapada još štogod ušićariti dok odluka nije pala. Stoga im je draža eunijska molba (s darovima i ponudama s njom bi itekako znali i igrali), nego li američka morba (odluka mora biti jasna, nedvosmislena i donijeta odmah). Slična je priča u svim zemljama na jugoistoku Europe. I odluke se ovih dana donose. Jedino u BiH nema zajedničke odluke, nego će je vjerojatno svatko donijeti za se.
Mi Hrvati (BiH), iako smo zbog toga platili veliku cijenu, nemamo kamo nego na Zapad. Srbi će onako kako braća Rusi (i drugi Srbi) odluče. A Bošnjaci bi Erdoganu, no boje se da je brat još uvijek nedovoljno jak. Stoga je politički fatum Bošnjaka u ovom trenutku dosegao Eerodganovu sudbinu. Nejasnu i neizvjesnu. I dok ratom prijete (ovoj šaci Hrvata), strah od Zapada jača. Ovih dana tako vreče za to zadužene budale, pa im svaki prijedlog izbornog zakona koji ne osigurava njihovu neupitnu dominaciju sve više sliči na Tuđmana (i njegovu politiku). Galame jako, jače i udaraju u lambe u nadi da će tako otjerati svaku moguću promjenu. Kao ono nekada dok su nam predci udarali za mlada mjeseca u strahu da će noćno svjetlilo (pojesti vuk) i da se ne će više vratiti.
I dok Srbi imaju alternativu (ako je imaju: to oni ne znaju, ali znaju Rusi), naši se Bošnjaci tješe amanetom rahmetli Alije koji je navodno povjerio već jednom povjereno. Ne znam je li papa šapnuo Bakiru, i je li ga čuo. Ivanić papu sigurno nije slušao (osim između redova), i javio svojima. I Dragan je bio s njima. Ili barem tako kažu.
Tri mudraca sa istoka kod Pape. Bijahu i vratiše se iz Rima. Blago nama. Na još jedan krug rasprave oko izbornog zakona. Budući da se ta priča toliko ne tiče onih iz RS (sve može, ali RS nam ne dirajte), i nije rasprava o novom uređenju, ustavu i jednakom rješenju za sva tri naroda, nego smrdi (ili miriše) na dotjeravanje Federacije: o mogućem izboru legitimnih ili nelegitimnih predstavnika i može se čuti samo jeka istih riječi. Međunarodna zajednica koja je dvije tisućite (pa do danas) uzgajala bošnjačku dominaciju nad Hrvatima (nametnutim izmjenama izbornog zakona, ustava Federacije, broja zastupnika u Domu naroda Federacije, poslovnika o radu Doma naroda, način glasovanja o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa, te njegovo ograničavanje samo na određene zakonske odredbe) sada odjednom ništa kao ne može i traži da se strane usuglase. Bošnjaci da se odreknu vlastite dominacije ili Hrvati da se odreknu vlastitog postojanja. Nemoćna kakva jest (osim kad odluči drukčije) tako se još jednom poigrava subinom BiH i njezinih naroda.
O tome tri mudraca šute, a i papa im nije imao što reći.
