Već dugi niz godina tek povremeno se bavim politikom. Često me uključe iz nekih nepoznatih razloga, najčešće kada se radi o navodno problematičnim temama. Budući da sam uvijek javno govorio i dosljedno zastupao potrebu očuvanja BiH i njezinu nužnu
transformaciju u federaciju tri federalne jedinice od kojih je jedna s hrvatskom većinom niti jedna tema iz te pozicije nije i ne može biti nešto o čemu ne možemo govoriti. Niti iz prošlosti, niti iz sadašnjosti a niti iz budućnosti BiH (i naroda u njoj).
Piše: Marko Tokić/Tomislavcity
Ipak kao čovjek kojeg je politika sažvakala, progutala i pogubila (javnom zabranom političkog rada i djelovanja Visokog predstavnika) zazirao sam i zazirem od izravnog političkog djelovanja. Stoga sam tražio i težio tihoj političkoj prisutnosti kroz podršku određenim političkim inicijativama, i određenim ljudima u politici bez obzira na stranačku pripadnost ukoliko sam u njihovim istupima pronalazio razloge za iskazivanje podrške.
U tom sam smislu podržavao i podržavam političko djelovanje Krešimira Tabaka (i grupe ljudi oko njega) u našoj županiji.
Budući da nisam izravni dionik političkog života iznenadilo me kad su mi javili da je Stipe Krišto iznimno se potrudio kako bi uobličio moj politički portret temeljem istina, poluistina i zlobnih interpretacija. I pročitao sam to sa zadovoljstvom.
Neki moji prijatelji bili su ljuti, zgroženi a meni je bilo simpatično.
Čak mi je pričinjalo i zadovoljstvo. Godilo je egu!?!
Daklem, ipak sam neka utjecajna faca koju je potrebno prikazati u pravome svjetlu, razobličiti tu umišljenu ikonu. I izreći javnu istinu o njoj.
Čitajući taj pamflet „dragih prijatelja“ unatoč svemu, čak i zlobnim interpretacijama, osjećao sam zadovoljstvo što ni takav „prijateljski“ portret i nije tako loš za takvog nekakvog lika kao što sam ja. I tu bi, mislio sam, trebao biti kraj, ali tek me je čekalo
neugodno iznenađenje.
U prijateljskom druženju u Kongori pridružio nam se Ikica Malić, momak kojeg sam uvijek hvalio kao jednog od boljih igrača moje generacije i tako sam ga i pozdravio u društvu. A on mi je izravno u lice, na čemu sam mu zahvalan, rekao ono što se očito šapuće i pronosi da sam ja svojim zahtjevom za imenovanje ulice Joze Lutara osporio (i osporavam) imenovanje dijela neke ulice u Tomislavgradu po Anti Maliću Panči.
Osobno ta dva zahtjeva ne mogu dovesti u logičku vezu, ali očito ima ljudi kojima logika nije potrebna. Ni činjenice.
Istina je da sam ja u ime udruge zatražio imenovanje jedne ulice u Tomislavgradu po pokojnom Jozi Leutaru. U trenutku smrti bio je zastupnik u Parlamentu BiH i zamjenik ministra unutarnjih poslova Federacije BiH. On je najviši hrvatski dužnosnik u Sarajevu na kojeg je izvršen atentat sa smrtnim posljedicama. Razlozi atentata kriju se u njegovu upornom nastojanju na očuvanju samostalnosti županijskih/kantonalnih ministarstava i na nacionalnoj ravnopravnosti u upravljanju federalnim ministarstvom. Nije htio popustiti pred bošnjačkim zahtjevima i međunarodnim pritiscima. I kao takav, po mom sudu (i mnogih mojih prijatelja) treba imati ulicu u Tomislavgradu.
Nisam vjerovao da bi se iz sitnih političkih interesa mogao javiti netko tko bi to imenovanje osporavao zbog prethodnog političkog života pokojnog Joze. I to se, nažalost, dogodilo.
Naša generacija je imala jedinstvenu priliku da se u okolnostima rata izjasni i stavi na stranu za koju misli da joj pripada. I mnogi su tu prigodu iskoristili. I tako smo jedinstveni uspjeli opstati unatoč svim prognozama. Ponovne podjele, tko i zbog čega i s kojim
razlogom potencira, osobito ako se to odnosi na čovjeka koji je mrtav i svoju ulogu i u ratu (i poraću) kada je hrvatski narod u pitanju i više nego časno odradio.
No, da se vratimo sitnom vezu „dragih prijatelja“ i navodnom osporavanju imenovanja dijela jedne ulice u Tomislavgradu po Anti Maliću Panči.
Ta neistina boli!
Dragi moji zabrinuti prijatelji, evo da vas javno obavijestim. Uz zahtjev za imenovanje ulice po Jozi Leutaru moj osobni zahtjev (i, nadam se, zahtjev Udruge Hrvatska zvona) od sada će biti i imenovanje dijela ulice u skladu sa zahtjevom grupe građana imenom Ante Malića Panče.
Ante Malić Pančo na početku rata stavio se na raspolaganje hrvatskom narodu. Iskazao je hrabrost. Istoga je Željko Glasnović postavio za zapovjednika Vojne policije kako bi spriječio neželjeno divljanje početkom rata na ovom našem prostoru. I on je izvršio zadaću iskazujući ljudskost (štiteći druge i drugačije). Zahvaljujući njemu i njegovim pripadnicima neželjene situacije se u slučaju Tomislavgrada i razumijevaju kao neželjeni incidenti.
I zbog hrabrosti i zbog ljudskosti Ante Malić Pančo zaslužuje ulicu u Tomislavgradu. Bio je nježni lirski slikar virgilijevskih nadahnuća, vrhunski stolar, dobar muž i otac, vrhunski prijatelj.
Rašalovane ostatke bivših obavještajnih službi, preostatke vječnih izvora smutnji pozdravljam u nadi da će ih sustići njihove laži i podmetanja. Ako vam smeta što podržavam Krešimira Tabaka, Gordanu Nakić, Dragu Zrinušića i ekipu, ne mogu vam pomoći. Ako je problem Stipi Krišti što platformaše držim tek pripadnicima, ne i predstavnicima hrvatskoga naroda ni Stipi (ako postoji) ne mogu pomoći. Bude li potrebno pisati ću opet. Ćao činčile.
Foto: virgil-nevjestic.com
