Revizija je kažu postupak ispitivanja točnosti, potpunosti, vjerodostojnosti, zakonitosti, objektivnosti… I svugdje se drži potrebom osim u Hrvata kod kojih se izgleda, valjda zbog takve vladajuće političke pameti, puno više cijeni redefinicija u skladu s potrebama.
Za Tomislavcity piše Marko Tokić
Plenkovićevo Vijeće za suočavanje (da ne kažem s čime) ovih je dana doživjelo iznimno vrijedan preobražaj u pripravljače puta za prekršajna i kaznena djela po zamisli njegova osnivača. Nadam se da anemični Vjerodostojni ne pripravlja već Vijeće za uočavanje prekršitelja odredbi zakona iz pričuve (koji samo što nije donesen) i kojima je, da bi bile donesene, bilo potrebno ovo i ovakvo (unaprijed pripremljeno) znanstveno i stručno mišljenje. Povijesna znanost i istraživanja povijesne istine tako oda sada (pa ubuduće) i službeno će biti proglašeni revizijom (u onom smislu koji se nameće u Hrvatskoj, koja kao da je iskrivljivanje svete i zauvijek uspostavljene istine u koju se mora vjerovati). I tako je Hrvatima za javnu upotrebu ostao tek nametnuti mit, a povijesna istina će se ponovno šaputati od usta do usta u obiteljskom krugu i krugu prijatelja.
Iako postoje izdvojena mišljenja, i iako se nije glasovalo, odlučeno je (ne zna se gdje i u kojoj glavi) da je jednoglasno doneseno i ono što je usuglašeno (i ono neusuglašeno). Tako se danas po medijima objavljuje priča (ima li razloga da joj ne vjerujemo) o tome da je navodno dvoznačna petokraka i navodno neupitno ustavno osporen: Za dom! Spremni!!!
Naravno da su se odmah javili zaštitnici socijalističke revolucije i borbe za državu koja nije Hrvatska i osporili svaku mogućnost osporavanja tog svijetlog znaka koja nadvladava sva nedjela i Hudu jamu i Kočevski rog i tisuće stratišta od Zagreba do Dakse (diljem Hrvatske i Herceg Bosne), nju ne može ugasiti ni šezdeset šest hercegovačkih pobijenih fratara, ni takve poštenjačine koje su je nosile od Jakova Blaževića, Manolića do Šljivančanina i Mladića. I tako dok petokraka svijetli za dom se spremni u čudu pitaju ako petokraku ništa ne može potamniti zar spremnost za dom je grijeh koji se ne oprašta.
Još nije rečeno hoće li ga smjeti (Za dom! Spremni!!!) uzvikivati Marko Perković Thompson (i ako njemu bude, zbog tradicije i povijesne istine, dopušteno hoće li i netko iz publike isto to smjeti i uzvratiti). Uzviknut ga, pa makar, u onoj pjesmi na koncertu ili će opet nakon mnogo godina u Hrvatskoj biti zabranjena pjesma. Da su zabrane dobre o tome može svjedočiti svaki imalo stariji Hrvat (i Hrvatica) ako ih pamćenje nije izdalo. Naime, dok su nam branili – svi smo pjevali (pa makar morali prinudno na šezdeset dana odsutnosti i): „Ustani bane“, i „Vilo Velebita“ i „Marjane, Marjane“, pa čak i „Lijepu našu“. A danas (kakva su ovo divna vremena) Hrvati po zadimljenim klubovima uživaju u cajkama (tipa: „Lele. što se ne ubi ispod one kruške“). Ja se za razliku od uzbunjenih Hrvata unaprijed radujem zabranama, jer to nam, izgleda, jedino može pomoći da dođemo sebi.
Iako se Vijeće (ili Kusić, tko bi ga znao) nije pozvalo niti na jedan članak, stavak (ili redak) Ustava, uzorni akademik (čak što više predsjednik Akademije) javno je odverglao unaprijed očekivanu (i zadanu) mantru o njegovoj neustavnosti (suspektnosti da to izreknem, kao Bog zapovijeda, hrvatski po novom govoru i kalendaru). (Nažalost, navodnoj neustavnosti pozdrava – ne Vijeća). Sporna su sva zazivanja tog pozdrava iz drugog svjetskog rata (i ona prije i ona poslije toga), upitna su i ona iz Domovinskog rata (i poslije njega), a tolerirat će se od sada (pa ubuduće) samo na ukopima (onih koji su ga u ratu na uniformama nosili) uz prethodnu (nije rečeno čiju, pa ja usput predlažem da bi bilo najbolje Kusićevu) suglasnost. Doduše, mogao bih tu imati još atraktivnijih prijedloga u skladu s akademikovom pameću i pameću našeg vrlog Vjerodostojnog premijera (i predsjednika HDZ-a), od Klasića do Goldsteina i Pupovca.
Hoćemo li smjeti, ne daj Bože, ako opet bude potrebno, biti za dom spremni. Ili ćemo (kao nekada netko, i još neki) podleći anemiji?! No, tu nije kraj čuda koja se događaju na ovoj strani svijeta. Naime, ako je vjerovati onomu o čemu se između redaka priopćava, mi na ovim stranama (ili kako se to danas sve češće govore: na ovim prostorima) bez obzira na narode kojima pripadamo imamo predsjednike (ili predsjednice) država (i vlada) koji o ničemu ne odlučuju (ili makar takav dojam žele ostaviti). Umjesto njih odlučuju veleposlanici nekih država (ili neka veleposlanstva), ili pak netko iz daleka (i još daljeg), nekih formalnih (ili neformalnih) centara moći. Ili kako bi rekao Vlado Neprispodobivi iz nekih gremija. Svi kao nešto moraju, jer im je kao netko rekao… Naravno, za naše dobro.
I u takvim okolnostima ovih su se dana sastala u Mostaru ne samo tri mudraca iz Vatikana (pardon s ovijeh naših strana tamo su samo bili kod pape po onoj staroj Martin u Rim…) i, gle čuda, opet su se našli i s ove strane Jadrana i to u Mostaru i dozvala do sebe (pardon do Dragana) predsjednika i predsjednicu susjednih država (sa istoka cara Aleksandra i zapada kraljicu Balkana) i govorili sedam osam sati i dogovorili su, navodno, da će se dogovarati. Sve više ovo zlokobno podsjeća na ono kad su se ona šestorica (ako me pamćenje ne izdaje) sastajala i sastajala… Načisto sam oduševljen rezultatima značajnih državničkih dogovora na kojima nitko nije znao što misli o bilo čemu ukoliko mu prethodno nije rečeno. I što su nam priopćili da su se sastali. U svemu tomu je utješno samo to što, koliko mi je poznato, nitko nije izrazio zabrinutost.
Bilo je tu ispraznica o konstitutivnosti, ravnopravnosti, izbornom zakonu, o slaganju da se ne slažu, pa čak i da lažu o nečemu i koječemu, ako im je vjerovati kada su i to govorili. A možda ni oni sami ne znaju što su govorili i dogovorili jer im još nije rečeno. Bilo bi žalosno da nije tužno i čovjek bi se od srca smijao da se ne radi i o njemu (njegovoj djeci) i sudbini njegova naroda.
Izborni zakon (koji je već jedno sedam puta trebao biti donesen ili je barem tako obećavano) samo što nije… A Bošnjaci, koji nerazumnici, zapeli da sačuvaju ono što im je Međunarodna zajednica olako dala: dominaciju nad Hrvatima u Federaciji BiH. I tako oni sada mudruju i cjenjkaju se i na sve moguće način pokušavaju očuvati ono što im je dano. Tako domišljaju izlaznu strategiju u dogovoru s onima koji drže da je mudro da bude ovako kako je bilo i do sada. Strategija je jednostavna: ako se izborni zakon i mora donijeti onda je potrebno isprazniti utjecaj Doma naroda (kao do sada nije ispražnjivan: promjenom načina glasovanja, određivanjem i sužavanjem glasovanja o vitalnom nacionalnom interesu…). No, čemu frka govore nam mnogi, pa čak je, ovih dana navodno i neki zaboravljeni branitelj HVO-a javno objavio da ih ništa ne može rastaviti od pripadnika takozvane Armije, na što su ovi odmah uzvratili: „Tekbir!“
Kažu neki da iza prosvjeda stoje ovi ili oni političari, ali važno je da nisu oni i da je braniteljima dobro (gotovo kao njima), pa makar bili i zaboravljeni. A kako se ulica valja tako se odjednom odnekuda ponešto i može što se do sada navodno nije moglo (ipak je izborna godina). A u izbornoj godine se ne može bez Željka Komšića. Ovaj Bosanac (kako se nacionalno izjasnio na posljednjem popisu pučanstva) i povremeni Hrvat kojega svako malo za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH izaberu Bošnjaci potvrđuje istinu da se biti Hrvat u BiH isplati samo onima koji to nisu. I da je nacionalna pripadnost u BiH, zbog sličnosti naših naroda, takvom brzinom promjenjiva kategorija da je ni brzina svjetlosti ne može dostići.
Ovih je dana, ničim izazvan, i Visoki Predstavnik (slučajno Valentin Inzko) dao izjavu kako će on, ako se već domaći političari ne mognu dogovoriti, donijeti odluku o izbornim pravilima. Nemoj Inzko, života ti, i ovako je loše. A kad je god o nama odlučivala Međunarodna unatoč velikoj ljubavi za Hrvate ispadalo je gore da gore ne može biti. Amerikanci se tako sve ove godine kao naši veliki prijatelji (i mentori) zajedno sa svim drugim našim prijateljima (Nijemcima, Englezima, Francuzima Rusima i inima) bore protiv uspostave islamske države u srcu Europe ( pa makar i maloga bošnjačkog entiteta) do posljednjeg Hrvata (kad će im u miraz donijeti čitavu Federaciju, ako već nisu).
Uzalud je tražiti reviziju Daytona kad je ona odavno donesena. Stoga ja i razumijem službene predstavnike države Hrvatske (koja je jamac njegove provedbe) što ništa ne zahtijeva i mudro šuti. Najbolje da se zbog ionako mrskih Hrvata iz BiH (ili kako to oni vole reći: Hercegovaca iz Bosne) zamjere s prijateljima. Nisu ludi, imaju oni i drugih problema: Agrokor ili zadomspremni, na primjer.
