Prošli tjedan su obilježili neopisivo tragični događaji započeti pljuskama, nastavljeni nanošenjem teških tjelesnih, samim time i duševnih ozljeda, a završili teškim ubojstvima. Pljuske je „zaslužila“ profesorica u jednoj srednjoj školi, teško ozljede liječnica u jednoj bolnici, završilo je brutalnim ubojstvom policajca. Sve je to u našoj BiH. U nedalekoj, i ne tako stranoj zemlji, Crnoj Gori ubijen neuropsihijatar jer nije mogao, a ne nije htio, izdati potvrdu za dozvolu nošenja oružja.
Događaji su to potaknuti različitim devijacijama, a zajedničko je napad na ljude u javnim službama, učitelje, liječnike i policajce.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Kada nasilje eskalira, onda se u drugi plan potisnu zbivanja masovnih dojava o bombama u školama i jedna u zrakoplovnoj luci. Akteri agresije su različite dobi, od mladih roditelja do zrelih i prezrelih ljudi. Vrhunac jeze su djeca kadra napraviti svašta.
Prijašnji, gotovo istovjetni događaji su izazivali ogorčenje i medijsko propitkivanje tko je i gdje zakazao. Pričalo se o preventivi, o obitelji, o obrazovnom sustavu, zakonskim regulama – općenito o radu i neradu institucija. Prozivala se policija da ne djeluje dovoljno preventivno, a oni odgovarali da se preventiva provodi prije njihovog djelovanja. Tako i jeste. Sada je sve to ponovljeno, ali za oktavu nižim tonom. Sve je ponovljeno i ponovit će se opet u dogledno vrijeme. Opominjali su ljudi da se ne smijemo naviknuti na ovakve događaje niti umoriti od pokušaja da ih svedemo na rijetku pojavu. A čini mi se da smo baš na putu da se naviknemo.
Nije slučajno da se napadaju pripadnici javnih službi, jer oni čine jezgru onoga što nazivamo zajednicom. Radije koristim riječ zajednica, a ne država jer nju mnogi ne doživljavaju baš kako bi trebalo – baš zajednicu.
Netko će primijetiti da ovakve teme ne idu u resor magareća klupe, jer se na ovim stranicama uglavnom bavimo lokalnim temama. E pa, ova tema i jeste lokalna. Ali ovo ništa se ne događa u našeme Duvnu. Sva je sreća da se ne događa. Sva je sreća da se ne događa u mnogim drugim sredinama. Donedavno smo ovakve događaje povezivali s većim urbanim sredinama, a ne s provincijom. Nažalost, provincije kao što smo i mi sami, su se počele „urbanizirati“ na ovaj jezivi način. To što kod nas nema mrtvih glava, ne znači da nema potencijala za takvo nešto. Nećemo se praviti grbavi. I kod nas se događaju upadi bijesnih roditelja u škole, galame i prijetnje po bolničkim hodnicima i jaračenja razne vrste na policiju.
Problem je što će na ovo napisano mnogi koji nisu voljni, a ni kadri „napasti“ zaključiti kako učiteljima, liječnicima i policajcima tako i treba. A ne treba. I to unatoč činjenici da u ovim javnim službama itekako ima onih kojima nije mjesto ni u školi, ni u bolnici, ni u policiji. Takvima bi upravitelji i politika trebali imati hrabrosti dati otkaz, ako su beznadni slučajevi.
Kod svih drugih nesporazuma postoji razgovor, dogovor, prihvaćanje, uvažavanje i ruka ruci. U tome se zakazalo. Samo nam se čini da živimo u vremenu nevjerojatne količine komunikacije. Ali to je samo varka. Malo je komunikacije. Pod razgovor svrstavamo i razgovore gluhih telefona, monologe i isprazne, sebične brbljarije. Razgovor gluhih telefona najbolje osjećaju oni koji pokazuju građansku hrabrost i pokušavaju razgovarati. Za razgovor je potreban sugovornik, a njega često nema. Komunikacija nije samo znati govoriti, nego ponajprije znati saslušati. Sve ostalo je bolest i oholost.
