U najboljim sam godinama za trezveno razmišljanje o starosti u vremenu u kojem živim. Mogu razmišljati baš onako neopterećeno jer još nemam 60. A vrijeme je razmišljati o ne tako dalekoj budućnosti jer je ovo prva godina u kojoj sam, kao i svi katolici moje dobi, oslobođen od posta. Doduše, smatram da je ovo dobna granica koju bi crkva trebala poslati u zastaru. Naime, ljudi od 60 godina, prije nekoliko stoljeća su stvarno bili puki starci. Neću papi popovati, ali bi dobna granica za oslobađanje od posta mogla biti blizu 80, pa tko doživi neka bude posta oslobođen.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
No dobro, tema nije post već starost i trenutak kada počnemo radno opadati i ovisiti o pomoći drugih. Vremena su donijela svoje i nema više velikih, brojnih obitelji u kojima mladi rade, rađaju djecu, stari tu djecu čuvaju nekoliko godina, a onda ta djeca pripaze na njih u onoj najpoznijoj dobi.
Cijelo društvo je okrenuto radu i zarađivanju za život. Zato su osmišljeni dječji vrtići i umirovljenički domovi. Bez obzira na demografski kolaps još uvijek nismo u potpunosti izgradili kapacitete da bi sva djeca imala mjesta u vrtićima. To je bila tema izborne kampanje. Nije riješeno, ali se barem pričalo. I treba se pričati i dalje.
Dakle, o onima pred kojima je život se dosta priča, a o onima kojima je život na zalasku, znatno manje.
Imamo mi u Duvnu starački dom, ima i onaj privatni, ali… Kapaciteti su nedovoljni sada a pogotovo u budućnosti kada će mladih biti sve manje, a staraca sve više, da bismo mlade dovoljno rasteretili moramo povećati kapacitete. Neka se nitko ne uvrijedi, ali sadašnji starački dom je mješavina umirovljeničkoga, socijalne ustanove i hospicija.
Još danas, a najdalje sutra, treba nam dom umirovljenika. Osobno sebe vidim u takvome smještaju sa solidnim zdravljem za pozne godine, pokretnog, ali bez snage da sam održavam vlastito kućanstvo. Kako to kod nas kažu, tu bi umirovljeniku bilo skuhano i oprano, zimi zagrijana, a dan mogu proboraviti i negdje drugo, recimo na čašici i kavi razgovora. E kada se iznemogne, onda u drugu zgradu gdje je medicinska skrb i njega malo pojačana.
Naša, četvornim kilometrima ogromna općina, a brojem stanovnika malena je dosta toga izgradila zadnjih 50 godina. Mijenjali su se ljudi na vlasti i većina je iza sebe ostavljalo nešto kapitalno. Nije mjesto u ovome tekstu lamentirati je li se moglo više.
Sadašnja garnitura na vlasti, a pogotovo ona koja će dođi na idućim izborima bi mogla opet zagristi krupan zalogaj i zamisliti, pa potom izgraditi dom umirovljenika. Za kakvo nešto od modaliteta, cjenovne prihvatljivosti i građevinske izvedbe bi jedna decenija bio maksimalni rok.
Eto tako. Briga o djeci i starcima je civilizacijski, moralni i vjerski doseg.
I možemo mi to. Daleko smo mi od Balade u Narayami. To vam je knjiga i film. Upišite i pročitajte sadržaj knjige i filma, da vam ne prepričavam.
Tema mi se i nije činila posebno inspirativnom, ali sam ovo napisao po nagovoru nekoliko ljudi, razboritih ljudi do čijeg mišljenja i ideja itekako valja držati, meni i svakom drugom.
Rekoše mi da je vrijeme početi ozbiljnu priču i da i ja tu priču zakoturam…
