Na isti dan dan škole u Srednjoj strukovnoj i Gimnaziji Marka Marulića
Na 22. travnja naše dvije srednje škole, dakle na isti dan obilježavaju dan škole. Dan je isti, a povod različit. Svjetski dan planeta Zemlje su sebi uzeli strukovnjaci. Gimnazijalcima se on sam odredio određenjem imena škole, naime tada je svjetlo dana ugledala Marulićeva Judita, prvo ozbiljno djelo na vlastitom jeziku.
Sada, kada znamo kako se došlo do datuma, valjalo bi se prisjetiti početaka školstva u našem Duvnu.
Piše: Božo Krajina/ Tomislavcity
Osnovna škola je započela s radom prije, nešto više od 140 godina. Pokrenula ju je Austro-Ugarska u Duvnu i nekolicini duvanjskih sela, kao na primjer u Šujici, Rošku Polju i Mandinu Selu. Bilo ih je premalo i u njih su mogla ići samo muška djeca iz imućnijih obitelji.
U Monografiji Srednjoškolskog centra iz 1980. godine se tadašnji socijalističko -komunistički režim hvali kako su tek oni podigli školstvo na nivo potpunog obuhvata što se tiče pučkih škola. Nešto je vrijeme svakako donijelo, a treba biti pošten pa reći da su se trudili.
No, rijetki su do šezdesetih godina prošloga stoljeća završavali srednju školu jer je u Duvnu nije bilo pa su tu školu završavali oni koji bi se otisnuli u druge sredine. Onda se u Duvnu pojavio istureni odjel livanjske gimnazije, što je početak srednjoškolskog obrazovanja. U drugi razred su iz Livna vraćeni duvanjski gimnazijalci. To se dogodilo 1960. godine. Dakle, nedavno, i još itetako ima živih svjedoka početnih godina. Iz tih generacija su mi pričali kako je svega nekoliko profesora predavalo sve predmete. Došla je državna inspekcija pa krenuli na prvi sat, profesor ispred njih, drugi sat, drugi predmet, isti čovjek. I tako redom, nekolicina predavača, cijela škola. Nije bilo kadrova, a u Duvno se sastrane nisu baš rado doseljavali. Inspekcija je, rekoše, zaključila da ne možemo imati školu u takvim uvjetima. Uslijedilo je kumljenje i moljakanje, a ti ljudi iz Sarajeva su bili pomalo meka srca i nakon što se u moljakanje i obećavanje da će biti bolje uključio i tadašnji Predsjednik Skupštine opštine, škola ostade. Nosila je ime Srednjoškolski centar „Petnaesti novembar“, datum koji je tadašnji režim smatrao danom oslobođenja Duvna od okupatora i domaćih izdajnika. A škola je nastavila svoje trajanje, školovala kadrove i za sebe i cijelo Duvno. Od 1980. pa do 1991. nije bilo gimnazije, već Šuvarova škola, kolokvijalno po glavnome ideologu te reforme Stipi Šuvaru.
Danas, na Dan planeta Zemlje i Marulićeve Judite na hrvatskom, a ne latinskom ili talijanskom jeziku, valja sagledati smisao i položaj obrazovanja. Često mi se činilo samo deklarativno, a ponekad i očito cinično zaklinjanje kako nam je obrazovanje najvažnije. Nije to tako bilo veći dio moga, radnog vijeka. A trebalo je, i treba i danas! Treba, rekoše mi, ako imadne kome, jer raselismo se. Treba, i trebat će, ma koliko nas ostalo jer posebno mi u provinciji ne možemo računati na uvoz zanimanja i profesija, što ne proizvedemo sami, nećemo ni imati. Po starim statistikama preko 90 % potreba smo zadovoljavali iz svojih škola, što izravno iz srednje škole, što s visokih škola, opet naša djeca iz naših škola. Dobar dio takvih se ne vrati, ali oni koji se vrate servisiraju za sada sve potrebno. Ako budu kvalitetnije obrazovani i odgajani bit će bolje nego jeste.
Da ne lamentiram dalje, poslužit ću se kineskom mudrošću koju sam čuo na televiziji od Šibensko-Kninskog župana Marka Jelića, a ona kaže da tko misli unaprijed jednu godinu sije žito, tko planira za desetljeće sadi voćku, a tko misli za idućih sto godina – školuje djecu.
Eto, sretan dan naših škola svima nama, jer je velika većina nas išla u njih. Kakve su one, takvi smo i mi. Učinimo djecu boljima od nas, odnosno škole bolje nego jesu.
