Potemkinova sela je fraza za nešto što u stvarnosti ne postoji, opsjena, privid, a nastala je kada je krajem 18. stoljeća ruski, vrlo uspješni vojskovođa Grigorij Aleksandrovič Potemkin postao namjesnik novoosvojenih krajeva, između ostalog i Krima oko kojega se danas opet lome koplja i u ratu ljulja svijet.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Potemkin je bio izvrstan vojskovođa, ali nesposoban i lijen namjesnik, pa kada je tadašnja vladarica carske Rusije Katarina Velika najavila obilazak, da vidi što je urađeno, knez se dosjetio u pustoj stepi izgraditi lažna sela. Sela, zapravo kulise su imala i svoje lažne seljake, stanovnike, lažna stada i lažne pastire. Kako je carica sa svojom svitom putovala, tako je Potemkin premiještao stada jer nije imao dovoljno kostimiranih glumaca. Nisam siguran je li uspio prevariti caricu ili ga je provalila? No, to za našu priču i nije tako važno. Uglavnom, od tada ova fraza živi, a opsjenari diljem svijeta prodaju kazalište na otvorenom za realitet.
Gradi se na sve strane
Čini mi se da je naše Duvno postalo savršeno Potemkinovo selo, u prividu spontano i nenamjerno sudjelujemo svi. Kada bi danas našom općinom, a posebno gradićem prošetao potpuno neupućeni stranac, zaključio bi da se radi o vrlo prosperitetnoj sredini. Na sve strane se radi i gradi, niču obiteljsk kuće, ali manje nego prije, sada je u modi stanogradnja. Kažu, nisam provjeravao, da se u ovome trenutku gradi sedamnaest stambenih zgrada, neke pred završetkom, a druge su tek proljetni iskop. Procvat stanogradnje i nekretninski posao je prvorazredna tema. Cijene lete u nebo, potražnja potiče sve snažniju gradnju i sve više cijene. Za četvorni metar na hrvatskoj obali lete tisuće eura po četvornome metru, a sirotinja se češe iza uha. U Duvnu je četvorni metar oko tisuću eura, iliti dvije tisuće konvertibilnih maraka. Polovni stanovi se navodno ne mogu naći ispod tisuću petsto maraka, a pred dovršetkom je zgrada na kojoj je fasada petsto maraka po četvornom metru. Za stanove se novac daje unaprijed tako da nema nikakvih problema s prodajom, Sve je to nanjušio kapital, onaj naš lokalni, i sve više je ljudi s novcem i poduzetničkim damarom koji u tome sudjeluju. Kupci su oni koji računaju riješiti stambeno pitanje na jeftiniji način od gradnje obiteljske kuće. Za stan ipak treba manje novca, a i održavanje je izgleda jeftinije.Kupuju i oni koji su idući za poslom napustili Duvno i vratit će se kada odu u mirovinu, a ranije ako nekim čudom otvore se prilike kojih za sada nema na vidiku. Kupuju i koji već imaju kuće i novac jer nekretnina važi za najsigurnije ulaganje.
Za građevinu kažu da ciklički dobiva zamah i za sobom vuče sve ostalo, cijelo gospodarstvo, a onda uspori. Tako će se u jednome trenutku i u Duvnu Duvnjaci zasititi stanova. Oni koji su ušli u ovaj posao će zaraditi, neki dodatno jer su i prije imali kapital, a neki će kapital steći. A kad stane ovaj posao kapital ne može mirovati, poduzetni ljudi novac moraju ulagati i dalje ploditi jer samo radno ovisni ljudi štede za „zlu ne trebalo“, za „mirniju starost“. I kod nas se događa ono što je Marx nazivao „prvobitnom akumulacijom kapitala“. Riječ akumulacija ću zamijeniti s domaćom riječju – gomilanje. Kamo, u kojem pravcu će krenuti naši poduzetnici kada stanogradnja uspori? U što ulagati nakon tri, pet ili, neka bude, deset godina. Izgrađeni su stanovi, birtije, restorani, benzinske crpke, trgovine. Ako tu stane i li se nastavi oko toga vrtjeti, onda ćemo biti selo na kojemu nam sam knez Potemkin može zavidjeti.
Naš prosvjetitelj Josip Kozarac napisa roman Mrtvi kapitali. Ako se tu zaustavimo, imat ćemo samo mrtve kapitale.
Možda je vrijeme za zadržavanje trenutnog stanovništva i možebitno, znam da zvuči nevjerojatno, vraćanje barem dijela otišlih. Za to su potrebna nova i to kvalitetna radna mjesta, valjda nekakva proizvodnja? Poduzetnici će uložiti ondje gdje mogu zaraditi i ne treba očekivati humanitarce, ali možda malo društveno odgovornije, svakako. Dolazi vrijeme drugačije zarade i vrijeme u kojemu bi oni koji imaju moć, bilo financijsku, bilo političku, trebali pokazati društvenu odgovornost.
A možda sam se uputio u još jedno „selo“? Možda je sve ovo za mene „španjolsko selo“? I ovo je fraza koja je ušla u mnoge jezike. Ovu frazu je prvi upotrijebio veliki Johann Wolfgang Goethe u svome romanu Patnje mladoga Werthera, a znači nešto strano, nešto što osoba tvrdi, a ne razumije. Ja i ekonomija, ja i ulaganje, „niđe veze“. A možda ipak…, a ako i nije, magareća klupa svašta podnosi.
