Ja bih da se naši ljudi vrate iz tuđine, posebno oni koji bez Duvna ne mogu
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
O iseljavanju iz našega Duvna govori se i piše gotovo svakodnevno. Pri pome se iznose puki statistički podaci i izražava opća zabrinutost svim i svačim. U trgovini zabrinutost nestankom redovitih potrošača, u školi zabrinjavajućim smanjenjem broja djece u poslovima nedostatkom radnika i tako dalje. Rijetko tko se osvrće na to kako se ti naši ljudi koji su napustili Duvno osjećaju u tuđemu svijetu i sviđa li se njima tamo? Odgovor nije jednoznačan jer nismo isti. U inozemstvo su svi otišli u potrazi za boljim plaćama, kraćem radnom vremenu i dostojanstvom. Jednima je u inozemstvu dobro, osjećaju se sigurnijima. Dobra mi je priča mojih poznanika koji su otišli u Austriju i pričaju kako su bili zabrinuti, kako će se snaći, hoće li oni to moći? Nakon svega nekoliko tjedana primijetili su da bolje spavaju nego kod kuće, da su smireniji i da im je općenito lakše nego kod kuće. Sami sebi su pokušali objasniti zašto se bolje osjećaju u tuđoj zemlji neko u svojoj. Zaključak je jednostavan, bolja plaća i to plaća koja će sigurno i na vrijeme stići i biti onolika koliku očekuješ. Osim plaće siguran si da ćeš imati posao…i tako redom, uglavnom sve ono čega nema u domovini. Ja bih još dodao da ne vidiš i ne znaš sve ono što ne valja u tuđini kao što vidiš u svojoj domovini.
No postoji i druga vrsta ljudi, onih koji bez Duvna ne mogu ili u najboljem slučaju jedva mogu. Tko od nas za vrijeme studija nije znao ponekog tko je boravio u mjestu studiranja, a stalno pričao o Duvnu i poneku suzu pustio ne prvih dana, već i nakon nekoliko godina. Tko nije poslušao priču ponekog rodijaka kako mu je plan samo izdržati koju godinu da stekle pravo na tu stranjsku mirovinu, a onda natrag? A koliko ih ne priča, ali ih vuče, vuče do bola kuća, rodno mjesto.
Već znam, ponetko od vas dok ovo čita misli, pa što se ne vrati kad je tako, o čemu uopće mudrovati? E pa vratiti se nije lako jer nisu nestali, barem ne u potpunosti, svi razlozi zbog kojih se otišlo. Što se tiče plaća argument za povratak je da se baš i ne može puno uštedjeti dok se plati podstanarstvo, a u Duvnu imaš kuću i to novu novcatu, i to napravljenu netom prije odlaska. Ovdje sam rođen i ovdje mi je najljepše. Ovdje gdje sam rođen osjećam ljubav, taj genijalni osjećaj kojega bazično ne razumijem iako ga stalno opisujemo…manje više neuspješno. Ovo je razlog svih razloga za ostati ili za vratiti se. A nije se lako vratiti, puno je teže nego otići. Nakon nekoliko godina djeca koju smo poveli sa sobom ili se rodila tamo, počela su ići u školu, prilagodila se i dobro im je. Još ako su inteligentna i marljiva, pa ih sustav nagrađuje svijetlim perspektivama, kud ćeš s njima natrag?
Postoj i želja, ako bi se vratilo pokrenuti vlastiti posao, a nikako povratak na ono prije odlaska.
I kada god mi netko od mojih započne priču o povratku, a gleda u mene očekujući savjet, zbunim se. Nije lako reći, pa ti se vrati kada toliko tamo patiš za domom ili kud ćeš ovamo, jer ako se svi vratite opet neće biti posla ni plaća, krčkat ćemo se u već poznatom starome loncu. Tako nemam savjeta, racio se ne usuđuje. Ali imam želju i želio bih da se ljudi vraćaju, posebno oni koji bez Duvna jedva mogu. Razumijem ih, i meni je Duvno drago.
