U mojoj gimnaziji, Gimnaziji Marka Marulića, Marka Marulića oca hrvatske književnosti, pisca Judite, prve knjige na hrvatskome jeziku, „najlipšem i najslajem jaziku naših začinjavac…“, na valentinovo u hodniku, djeca se potrudila postaviti natpis tome svecu ljubavi, ali ne na hrvatskom, već na engleskom jeziku. „Be my Valentine“, stoji na ploči, pa ih upitah da mi prevedu. Lijepo mi rekoše da na hrvatskom znači „budi moje valentinovo“. A kada priupitah zašto ne piše na hrvatskome, rekoše mi kako ljepše zvuči na engleskom.
Piše: Božo Krajina
Eto ti ga na! Meni nema lipšeg i slajeg jezika od mojega. Ali pustimo ljepotu. Već je znano da je u naš materinski jezik u dva desetljeća ušlo više engleskih riječi nego kroz stoljeća talijanizama, turcizama, germanizama, hungarizama i još kojekakvih izama. I to je razumljivo u ere opće, planetarne komunikacije.
„Be my“ mi je malo snobovski, neka mi oproste moji gimnazijalci. Sjećam se ja odlazaka u Jugoslavensku narodnu armiju naših mladića koji su za svega nekoliko mjeseci „zaboravljali ikavicu“ i „prominuli inglenu“, propričali ekavicu jer je u JNA službeni jezik bio srpskohrvatski, da budem točniji srpskohrvatski, ali srpski. Čini mi se da nam danas ne prijeti nikakva opasnost od srpskog jezika, pa ako hoćete rađe ću prisvojiti srbizam nego anglizam. Sviđalo se to nama ili ne Srbi su nam daleko bliži od Engleza i sviju drugih. Ista stvar je i s Bošnjacima i Crnogorcima. A sjeća li se itko Boje iz Šimunovićeve „Muljike“ ili smo prespavali dosadni ulomak na dosadnom satu…
I sam sam malo kriv za „be my“ i svi mi koji im nismo objasnili da je hrvatski službeni jezik u Gimnaziji Marka Marulića. Da, koji slučajem, netko od učenika za maturalni rad odabere „Be my Valentine“ i to iz Engleskog jezika, ne može naslovnu stranicu napisati na engleskom jeziku, već bi to bilo na hrvatskom i glasilo bi „Budi moje Valentinovo“.
Osobno ne pripadam skupini jezičnih čistunaca i smatram jezik gipkim i neukrotivim da bi se stisnuo u gramatiče i pravopisne kalupe.
Ali neka se zna. Recimo, odemo u neki velegrad u kojemu po ulicama bauljaju ljudi sa svih strana svijeta. Ili znamo ili pokušavamo odrediti njihov identitet prema govoru. Tako znamo, ovaj je Njemac, ovaj Talijan, ovaj Englez, a srce zakuca, ovaj je moj zemo. Jezik je majka i majka svih identiteta.
Odricanje od svojega je odricanje od samopoštovanja. A u nacionalnom smislu, njegovati vlastiti jezik znači biti svjestan sebe. A princip da smo Hrvati samo na Thompsonovu koncertu, ispada da je Marko Perković zadužen za njegovanje hrvatskoga u ime svih nas. A mi ćemo se praviti Englezi. Ali neka znate, Englez će prepoznati da niste Englez i neće vas za Engleza, a što ćete mu, htjeli ne htjeli vi ste Hrvati, a Englez će misliti da ste možda Rusi – prema slavenskom pentanju engleskog jezika.
Valentajn je bio petak 14., a petak 21. Svjetski dan maternjega jezika.
S malim zakašnjenjem, čestitam vam dan maternjega jezika…
A čestitali su i iz policije. Došlo rješenje da će mi deponovat vozačku dozvolu. Ma nema veze, tri su službena jezika u BiH. A deponovat se šalje Hrvatima, veeelikim Hrvatima. Ajde majke ti, šta ima veze… nemaju para za sva tri jezika. Kud baš nestade para na mome hrvatskom jeziku… Baš smo samosvjesni.
