Cvatnja bez mrazeva, ali kiše isprale dušu cvatu. Potom tri leda iz neba.
Rezultat; ostalo za pokriti troškove. A ne i ne, nepozvani berači gurnuše me u debeli minus…i smiješno im!
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
U slast im pekmez od alajbegove slame
Skupoća na sve strane, posebno poskupljuje hrana, mnogima do nepodnošljivosti. A ovogodišnje proljeće je započelo velikim i upornim kišama za koje se zna da u njima nema blaga ni u suši glada. Zakukali ratari, povrtlari, voćari i pčelari. Nastupio lipanj, a kiše uporne. Strah od truleži, pčelari hrane pčele kada bi trebali obavljati prvo vrcanje. Cvjetove ispraše kiše, pa nema ni nektara ni peludi. A onda je krenulo: žita, krumpira i svih povrtlarija u izobilju. I pčelari počeli trljati ruke. Sve u Duvnu uspjelo, a drugdje baš i nije. Sveto Duvno. Sve osim voća. Generalno, za Duvno nevažna stavka jer malo ljudi ima znatniji broj stabala i na tome gleda skucati koji dinar.
Na kraju cvatnje voćka je negdje potpuno izdala, mjestimice nešto dala, a samo na rijetkim, i to mikrolokacijama, urod je dobar. Nakon toga uslijedile tri navale grada i oštetile i ono malo.
Alajbegova slama
Kod mene na oko 600 stabala, urodila trećina kruške, petina šljive, trešnja istrunula, jabuka je samo u tragovima i to sva neugledna i krastava. Računica pokaza nulu, uloženo i dobiveno-podjednako. Rad se ne računa.
Reći ćete, što mu bi, koja je to veza između nekog Alajbega i njegove slame s duvanjskim voće. Prvo valja pojasniti sintagmu alajbegova slama. U Novom rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića stoji da je „alajbegova slama imovina bez gospodara, nešto „općinsko“, s čime svatko može raditi što ga volja“.
Dakle, nešto svačije i ničije.
Od moje pozitivne nule nema ništa. Osim krušaka na točno četiri stabla šljive sam procijenio urod na četiristotinjak kilograma. Ubrao sam osamdesetak. Pobralo sve što je sa zemlje moglo dohvatiti, a stabla su nisko formirana baš da olakšaju berbu. Dakle tristo kila, puta maraka, i nije krađa, već je za te ljude to alajbegova slama. Šta ima veze! A znam i tko je, djeca nisu, već odrasli ljudi pješice i jedan motorist s kesama u rukama i korpom na motoru… U slast im pekmez. Zanimljivo, niti jedan nije političar, a oni slove kao ljudi koji diraju tuđe. Ostala zanimanja su uglavnom zastupljena.
Onda se prisjetih ranoga djetinjstva, prije pola stoljeća i odlaska u Ramu Maloj Gospi. Na kraju mise fratar nas još jednom pozdravi i reče kako mu je drago što nas vidi u tolikom broju. Posebno pozdravi nas Duvnjake uz, meni tada nejasnu poruku: “Naberite šljiva, ali malo i nama ostavite“. Ja sam znao da smo došli u Ramu nabrati šljiva, a u berbu se može krenuti tek kada se usput pomolimo dragom Bogu.
Šalu na stranu, malo sam se raspitao i doznao da mnogi koji sade i rade mogu zamoliti da se i njima malo ostavi. U igri su tikve, luk, mrkva, maline i kupine, orasi pogotovo, a bogme i silažni kukuruz. Jedne godine je jednome našeme farmeru na maloj parceli od svega nekoliko duluma ostala samo komušina.
Krave mogu na komušini samo zasušiti, mlijeko stvra kukuruzno zrno.
A poanta? Baš dobra, šaljiva i zabavna priča. Šaljiva i zabavna svima osim onima koji rade i onima koji, još k tome od toga žive.
Ili mi ukrali 500 maraka iz džepa, ili ih ubrali sa stabala. Svejedno.
Dogodine, nova pravila. Dođite i jedite. Iznijeti iz voćnjaka ni jednu.
Ljudi, slama nije Alajbegova, nego moja!
