KOMADIĆ NAŠEG SRCA
Odmjeri me, tako, čovjek čim sam progovorio.
– Ti si Duvnjak?
Kimnem.
Lice prošarano desetljećima i napukle usne hrapavo mi ali odlučno šapnu:
– Najbolji narod, sine.
Lako mi dedo u tren oduze glas. Uzoholi me i ukrade suvišne riječi. One lažno skromne. Umjesto njih pružim mu osmijeh i komadić našeg srca. U ime svih nas. I džaba nam se skrivati. Uvijek nas po nečem prepoznaju. Nekom smo se milošću osuđeni baš tamo morali roditi. Pa to breme slatkog prokletstva do kraja u klijetkama nositi. Šta je to, više, u tom polju?! Da nam crnicom, burom i žitom gene obilježi. Nepresušan je vrutak našem nadahnuću. I još nas tjera da ga volimo više od sebe samih. A mi popuštamo i ništa mu ne zamjerimo. Tko mu vlati nije mirisao, plugom ga brazdio i njegovom se crnicom opijao, ne zna što su i sreća i čežnja. U isto vrijeme. I možda tamo ne živi najbolji narod. Ljudsko se srce i dobrota, kažu, katkad mjere veličinom neba ili polja. A tamo su, dedo moj, i polje i nebo veliki. Najveći.
Marko Pašalić/Tomislavcity
