Jedan požutjeli novinski izrezak iz „Slobodne Dalmacije” s tekstom i fotografijom vratio nas je 36 godina unatrag – u vrijeme kada je u Tomislavgradu predstavljena prva zbirka pjesama Mije Tokića, „Knjiga nemira”.
Izrezak iz novina godinama su čuvale moja majka i baka. Sačuvale su ga, među ostalim, i zato što je na njegovim stranicama ostao zabilježen jedan važan trenutak iz života njihova supruga i sina, odnosno mog pokojnog oca, Mijinog kolege, profesora Ante Nevistića – Đotka, koji je, uz prof. Abida Jarića, predstavio prvu Tokićevu zbirku pjesama.
Danas, 36 godina poslije, taj mali komad novinskog papira ponovno je dobio priliku ispričati svoju priču.
Prva Tokićeva knjiga i jedan stari susret
Godine 1990. Mijo Tokić, tada profesor hrvatskog i latinskog jezika u Srednjoškolskom centru u Tomislavgradu, predstavio je svoju prvu zbirku pjesama „Knjiga nemira”. Tokić je u to vrijeme već bio prepoznat kao pjesnik – dvaput je bio nagrađivan na tradicionalnom književnom natjecanju Duvanjskih dana kulture.
Njegovu su prvu zbirku predstavili njegovi kolege profesori Ante Nevistić – Đotko, koji je u duvanjskoj srednjoj školi predavao hrvatski jezik i filozofiju, te Abid Jarić, također književnik i profesor u istoj školi, a danas nagrađivani pisac.
Na fotografiji s predstavljanja iz 1990. godine Mijo Tokić nažalost ostaje pomalo skriven iza vaze s cvijećem. No i takva fotografija ima svoju draž. Nije se tada fotoaparatima „škljocalo” bez prestanka. Jedna fotografija bila je dovoljna da sačuva trenutak – i upravo zato danas vrijedi mnogo više.
Za Tokića je to bio tek početak književnog puta koji traje sve do danas. „Knjiga nemira” bila je njegova prva zbirka, a prije samo dva mjeseca u Tomislavgradu je predstavio svoju jedanaestu, nagrađenu zbirku „Pred našom kućom jabuka”, nakon njezina predstavljanja u Mostaru.
A prije samo šest dana, prošloga četvrtka, Tokić je ponovno bio za predstavljačkim stolom – sudjelovao je u predstavljanju knjige „Duhovnost hercegovačkih franjevaca” Jure Šimića.
Od prve „Knjige nemira” do danas prošlo je više od tri i pol desetljeća, a Mijo Tokić i dalje ostaje aktivan u književnom životu.
Sačuvan trag jednog vremena
Posebno je zanimljivo vratiti se novinskom tekstu iz 1990. godine. Tada se knjige nisu predstavljale svakoga tjedna, nije svatko pisao, a svaka objava u novinama imala je svoju težinu. Nije bilo društvenih mreža, portala ni mogućnosti da se događaj istoga trenutka fotografira iz deset različitih kutova.
Ispod je cijeli izvorni tekst koji je prije 36 godina za „Slobodnu Dalmaciju” napisala poznata novinarka podrijetlom iz Tomislavgrada Lidija Rubić Kokanović (L.R.K.), čiji se inicijali naziru na dnu fotografije ispod teksta.
U SREDNJOŠKOLSKOM CENTRU U DUVNU
Promocija „Knjige nemira”
DUVNO – U SŠC Duvno održana je promocija prve zbirke pjesama duvanjskog pjesnika Mije Tokića, profesora književnosti, dva puta nagrađivanog na tradicionalnom književnom natjecanju Duvanjskih dana kulture.
Prigodnu promotivnu svečanost organiziralo je Nastavničko vijeće škole, želeći se na ovaj način odužiti kolegi za skromnost i izuzetno dobar pedagoški rad kojem su se pridružile i poetske sklonosti.
„Knjigu nemira”, kako je autor naslovio svoju zbirku sačinjenu od pet ciklusa, predstavio je profesor Ante Nevistić, naglasivši da je plod dugogodišnjeg pjesničkog rada i uspoređujući Tokićeve pjesme s poetskim slijedom Maka Dizdara.
Svoj doprinos svečanosti kojoj su osim profesora Centra prisustvovali brojni ljubitelji pisane riječi iz Duvna dali su i učenici, čitajući poeziju očito omiljenog profesora, a direktor Centra Ivan Topić uručio je pjesniku prigodan dar škole.
L.R.K.
Ovakve su događaje često pratili jedan novinski tekst i jedna fotografija – ili čak ni fotografija. Tekst novinara bio je jedini trag koji bi ostao u javnosti.
Bilo je to i vrijeme komunističke represije, u kojemu književnost, sloboda izražavanja i javno djelovanje nisu uvijek imali prostor kakav danas uzimamo zdravo za gotovo. Upravo zato ovakvi zapisi danas imaju dodatnu dokumentarnu vrijednost – svjedoče o ljudima koji su stvarali, pisali, predavali i govorili u vremenu koje je imalo svoje granice i svoje tišine.
Zato danas vrijedi sačuvati i ovakve male komadiće prošlosti. Iza jednog izrezanog članka kriju se ljudi, njihove karijere, prijateljstva, škola, književnost i jedno vrijeme koje je nepovratno prošlo.
Nekada su bake i majke znale sačuvati ono što bi drugima možda izgledalo kao običan komad papira. Danas, kada je gotovo sve prolazno i kada se tisuće fotografija i tekstova stvaraju svakoga dana, upravo takvi požutjeli izresci možda najbolje pokazuju koliko je vrijedan jedan sačuvani trag vremena.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
