Starenjem ljudi postaju nostalgični. Prisjećaju se minule mladosti i narodnih običaja, s dozom prigušene sjete. Iako su rado prihvatili blagodati novijeg doba, s melankolijom pričaju o prohujalim danima. Vremenu kad su se stariji više slušali i poštivali, kad su neviste sve radile i svima ugađale, kad su se kao domaćice dokazivale i rado ugošćavale muževu rodbinu, posebice goste – užinare kad je misa na groblju. Služenje nisu poimale kao obespravljenost, dapače. Sad im se čini kako se odjednom sve promijenilo. Došlo neko čudno, novo doba.
– Šta vi računate, kad je započeo ovaj novi vakat? – upitno će Jure vrpoljeći se u plastičnoj stolici i grijući leđa u prančioku iza kuće. Tako su vremešni susjedi kratili dane.
– Novo doba je nastupilo kad su nove mlade ukinule užinare – ispali strina Đuka sigurna u ispravnost svog odgovora.
Nije sebi došla od neke godine kad je mlada nevista, pazeći na kućni proračun, otišla u šoping poslije mise na groblju počastivši goste – užinare hladnom vodom i slanim štapićima. Usput je muževim tetama obećala doći na užinu sljedeće nedjelje, kad već drže do običaja. Zbunjene tete tješile su zabezeknutu Đuku kako joj je nevista, kad ništa, lipe beside.
– Po meni je sve drukčije otkad se dici ne brani barbašat po mezi kad su gosti u kući! – Stana jedva dočeka odgovoriti.
Nije se mirila s novim pravilima po kojima se dici sve dopušta jer njezini nisu smili blizu stola kad su gosti u kući. Sad joj još kažu kako je to bilo zlostavljanje, a ona bi se zaklela da je to bio dobar odgoj i kućni red, sedmero i’ je čestiti’ odgojila bez velika pametovanja.
– Sve je došlo s onom coca colom što vrca u oči – Kata je zdušno branila svoju teoriju – razgali te nakratko, a onda podražuje da je se ne meš okanit. Što je najčudnovatije, naudi ti zdravlju, ne da ni zaspat, a svak je voli? Eto de!?
Društvo se nasmije njezinoj tvrdnji znajući što se Kati dogodilo pri jednom susretu s coca colom.
Baš kad je bio glavni dernek u župi i kad je ona obukla svoju novu tetgarku i bilu bljuzu s velikim rakanom (čipkom). Kako je zvizdan pripeko, a pratar razduljio, ožednila Kata i upitala unuka kap soka iz boce što mu je mater ponese. Pri tom je u sebi naveliko zamirila nevisti što dici nosi na misu iće i piće. Koda se ne mogu strpit sat vrimena? Sebi je lako oprostila zbog želje da ugasi žeđ. I kad je onako vruća otvarala bočicu kojom se unuk igrao, strese se od neočekivanog pištanja te silnog špricanja baš po njezinoj biloj bljuzi. Omače joj se jedna neumjesna „đavle u stine“ u koju upakira novi vakat, u kojem ti svak skače u oči pa i sok iz bočice. U isti mah se udarala u prsa i kajala za grije. Još kad joj nevista reče da više ne će svraćati rodbinu na ručak, svit se okrenu oko Kate.
– Bi me i nestade! – povjeri se kumi Mari – Kod oniko dobra u kući pa ostat bez užinara? To nije s Božje strane!?
Otada je za Katu nastupio novi vakat. Vrime u kojem imaš sve za čim si žudio, a nemaš ono što si nekad imao, ono što se ne može kupiti; razgovor, zajedništvo i veselje.
Muškarci su drugačije poimali zbivanja i promjene oko sebe.
– Ja novo vrime računam otkad su žene obukle najlon čarape- Manje u razgovor unese malo vedrine – ja se tom izumu čudim i dan danas. Je obuvena – nije obuvena? Ne meš stat u kraj!
– Svašta vrime donese – zaključi Jure – ma dobro je da je glava zdrava. Još se u nas iprijub razlučuje šta valja, šta ne valja, nismo skroz oslipili, ali po svitu je zavlado veliki bućkuriš.
Iva Bagarić/Tomislavcity