Bulina greda
„Nastradat ćete i ti i on i pravda“
(Derviš i smrt)
Jednom mi je ćaća, na pitanje što zapravo znači „bulina greda“, ispričao potresnu priču o nekoj buli (pogrdni naziv za muslimanku i pandanu kaurki, turskom nazivu za kršćanku).
U taj kleti turski vakat, najžešće neprijateljstvo nije bilo ono između Boga i vraga, nego između Turaka i kršćana, o čemu svjedoči i poznata priča o Divi Grabovčevoj i mnoge druge.
Turski zulumčari, kako im je narod tepao, pola su tisućljeća harali nad kršćanskim pukom i narod ih je mrzio više nego šejtane.
Riječ koju su im, među tisućama drugih, ostavili u amanet. Za te dušmane, šejtan bijaše ‘mila majka’.
Ne čudi, dakle, da je kršna Diva radije odabrala smrt, nego da postane begovica.
Doduše, ni oni nisu na kršćane gledali prijateljski, no kako su im bili podčinjeni (raja), više su prema njima iskazivali prijezir, nego li žestoku mržnju kakvu, razumljivo, pokazuju podčinjeni i porobljeni.
Ta je bula bila kći jedinica nekoga nižega age. Imala je i mlađega brata kojeg je neobično voljela, kao što obično „manje vrijedni“ fanatično vole one „vrijednije“, pogotovo ukoliko i sami to pokazuju svojom arogancijom, bahatošću i drskošću, kao taj mladi aga, koji je u svojoj sili obeščastio jednu kršćanku, te se pronio glas kako se njen brat, ponosan i hrabar, izrazito stasit i odlučan mladić, zakleo da će mu se osvetiti.
“Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
Bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.”
Zabrinuta sestra preklinjala brata da zaprosi djevojku i tako izmiri račun.
„Vjerojatno će odbiti – uvjeravala ga – ali ti se ponudi da skineš omču s vrata. I ja sam čula za tog kršćanina… priča se da je bezbeli haran i uznosit i da je rastom kao kakav div.“
„Da se ponižavam pred jednim kaurinom!? – sijevao on bijesom kepeca koji računa na moć koju ima na svojoj strani. – Da ti nisi sišla s pameti, sestro?! Da mi više nisi s tim došla na oči!“
Pokorna sestra nije se više usudila dodijavati, pa je otvorila četvore uši, ne bi li doznala štogod nova o kršćaninu po imenu Andrija.
Novosti nisu slutile na dobro.
Za razliku od obijesnog brata koji je uskoro sve zaboravio, u Andriji je sve jače vrila krv zbog osvete na koju se zakleo.
Nije znao kako i kada, ali je bio siguran u jedno: taj aga je mrtav čovjek! – ponavljao gdje god bi stigao.
Dopirali i do age ti glasovi, ali ni izbliza toliko koliko do nje, koja ih je sama tražila, kao svetu pomast kojom bi zaštitila i pomazala neopreznog, voljenog brata.
Sve hanume i hanumice prenosile joj vijesti što su kružile od usta do usta, najvećma preuveličane strahom i vjekovnom ljudskom potrebom za što većim spektaklom.
Mladi aga nije mario za priče, baš kao ni za ondašnje sestrino preklinjanje. I makar nije bio sin nekoga silnog age, kočoperio se kao da je, u najmanju ruku, vezirski sin, što nije promaklo daleko smjernijoj i mudrijoj sestri koja, znajući kakvu strašnu bujicu u ponosita čovjeka rađa strašno poniženje, bijaše u stalnom strahu za bratovu sudbinu, tim više što ju šaputanja po sokacima nisu risala svijetlim bojama.
Aga je danomice bučno bančio i razmetao se po svim hanovima i gdje god bi već stigao dok se obruč osvete oko njega stezao.
Sestra više nije mogla trpjeti, te se odlučila nešto poduzeti dok ne bude prekasno.
Preobučena u kršćanku, zaputila se k osvetniku moliti milost za ljubljenog brata.
Otac joj već dugo bijaše rahmetli, majka ostarjela i krhka zdravlja, sva se izbezumila na šaputanja pred kojima ju kći nije mogla zaštititi.
A, on – mladi aga, samodopadni vjetrogonja, nepromišljen poput mladog ždrijepca kao da je namjerno tražio belaja.
Drhteći za majčino zdravlje i vlastiti spokoj, zazvala je svemogućeg Allaha i sa srcem u petama otputila se na poguban podvig.
Ni samoj sultaniji ne bi bilo oprošteno da tako „obija“ nedostojne, kaurske pragove.
Ma, žensko je vrag veći od svakog vraga, znali su reći oni koji su za njih pisali pravila uzorna života.
(nastavlja se)
