Jedared sam, dan dva, morala pridurat bez tople vode.
Činilo se k’oda je kraj svita, kraj civilizacije, smak, strašnji sud…
Gospe moja!
Čovik sve uzima zdravo za gotovo, pa shvati koliko je ovisan tek kad mu šogod bude uskraćeno.
Osjećala sam se toliko hendikepirano da umalo nisam i sama počela pisati “Povjest svojih jada” prema kojima su oni Abelardovi luk i voda.
On nemogaše do dragane, ja do tople vode, pa ti vidi kom’ je gore.
I sitiš se vrimena kad nije bilo ni ‘ladne, kamo li tople, pa nemo’š virovat’ da to nije bilo prije Velikog potopa, pa ni prije tisuću godina, kako se sada čini, nego daleko bliže.
Toliko blizu da su mnogi od nas iskusili na vlastitoj koži, toliko puta sprljužanoj ili naježurenoj zbog dodira sa studenim metalom sive maštalurine i uvik pri-vrućoj ili pri-ladnoj vodi.
Pokora, et.
I dan danas iman noćne more, Iruda ti živa!
Kako li je tek bilo njima kubureći tako cilog vika, Gospe moja…?!
Čopor drčajine, a vode jedva i za piće.
Liti i zimi bez kupaonice, veš mašine i ostalih blagodati današnjice.
Pa, kaže, neš opalit koju trisku, povuć za uvo ili kosu, ako se već mora…
Lako ti je biti nježan i mio kada nemaš vele problema, moj sinko!
Aj’ probaj s loncem vrile vode, okupati peterošestero dice, pazeć da se ne proliva po podu…da daske ne razbrečaju o’vlage, pa da vi’š šta je pokora!
Nezamislivo i onima koji su doživili to mučno maštalarenje.
Nisi kadar ni zamisliti neke stvari, kamo li to živjeti.
Poslije obreda kolektivnog kupanja, imali bi smo i kolektivni odmor od izlazaka vani.
Da nas ne ujti legendarni “crljeni vitar”, propuv ili već nekoji naški belaj koji vreba na mokru glavu i tek oprano tilo.
Nesmiš ti promolit nosa tjedan dana poslije kupanja.
“O’š da ti se usta izokrenu, pa kud si onda prispijo!”
Malo karikiram, ali ne prikoviše.
Babe znaju o čem divanim.
Kokad nije bilo vode na bacanje, moj sinko!
E, grdne rane!
Pokatkada sjećanja nanesu toplo-vlažni dah tih minulih vrimena i bude pri srcu toplo.
I sjetno.
I nekako tugaljivo.
Gledaš te žene; majke, nagnute nad maštale i žmirkave glavice nestrpljivo čekujuće da što prije spraše do šporeta i otvorene lugare.
I preplavi te nešto nalik nježnosti začinjenoj žalom za toliko toga čega su bile lišene.
I svega čega smo, za razliku od njih, sami lišeni.
I bude ti žao i njih i sebe.
Nada Beljan/Tomislavcity
