Ne sićan se kad san prvi put čula za pojam “plava krv”, oliti kraljevska, plemenita, aristokratska…
Isprvočka san mislila da in, nekin čudom, krv nije crljena, ko naša, veda plava…modra.
Kašnje su mi na tenane razoputili…
Da je to krv plemenitaša, velikaša, odličnika, moćnika…
Da se zbog toga nisu tili krvno mišat s oniman koji to nisu.
Da jin ne bi, bošsačuvaj, krv pocrljenila ko prostom puku i običnoj bagri i fukari.
Pundak se duišem da i mi, Ercegovci, imademo plavu krv, samo što to nismo tako zvali, veda “ljuti Ercegovci”.
“Ljuti” znači pravi.
A, pravi znači rodoljub, domoljub, bogoljub.
Ni naši se preci, vaktile, poput tizi carski’ i kraljevski’ loza, ni za živu glavu nisu mišali sa drugom, različiton lozom, pa da ji ubiješ.
Ma, kakve kraljevske loze…stoput žešće, bolan!
Eno ti kraljica postade svekrva običnoj ženetini, raspušćenici, a naši bi se, onomad, radije ubili nego izmišali s nekizim, šta’jaznam, tamo….
Ode li in ćer za tuđina, tuđe vire (i najskoli okorilog dušmanina)…zadajen ti Iruda, u selu bi godinu dana bijo dan žalosti, ki za pokojnikom…
Spominju se i do dandanas…tolikim se to zulumom držalo.
Diva Grabovčeva je najpoznatiji primjer.
Rađe glavu na panj, nego se poturčit, pa makar ‘odala u svili i kadipi.
Pa, sad ti pogodi čija je krv plavija i viteškija i žešća; kraljevska oli ercegovačka?
Teško ti pogodit…rekla bi baba.
Naška, naravno!
Ne kaže se džabe “ljuti Ercegovci”… jok, brate.
Blida jim svicka plemčad nije ni nanila, vala!
Ajde moj sinko…
To je reć plemstvo!
Du’ovno.
Biralo me/Tomislavcity
Foto: Hrvatski krški pašnjaci
