Nema ga valjda ko ne poznaje limenu kutiju sa suvim keksima koja je dici, nekoć, imala status rajskog čuda.
I makar se više sićam sitnarije, poput igala, rokala, pizina i makaza kojima je postala skloništem, a manje izvornog sadržaja oliti keksa, ta nam se kutija usikla u možđane gotovo kao prepoznatljiv dio etno ostavštine, tradicije, didovine…
Isan bi se skoro zakleo da su te kutije neizostavni dio svakog kućanstva, kao kalagija, stap i mećaja…
A, čarobni obred otvaranja ili “načimanja” kutije…vau!
Malo je toga s čime bi se moglo usporediti, pa ni nećemo, da ne pokvarimo dojam.
Načimanje bilo čega od slatkarije, bilo je toliko nabijeno emocijama, da bi ih Tesla lako pretočio u električne iskre, no kutija je bila nešto posebno.
‘Nako lipa i ćusta čak se i prazna doimala nekako zamamnom, najskoli zbog kolačića na šarenom poklopcu i blještavo zlatne ili srebrne unutrašnjosti.
Ee, da smo se mogli dokopati barem prazne, koja srića za naš igračkama oskudni svit!
Naravno da su kutije bile prerijetke i predragocijene da bi se koristile kao igračke.
Taman posla!
Puna bi se obično nosala od kuće do kuće za rijetke prigode kad “kesica kave”, nije bila dovoljna….nababine, za krizmu i tako…
Zanovitno je i to što su samo rijetki sretnici načimali kutiju, (ako i’ko!),
a ipak je svaka kuća imala barem dvitri prazne.
Pa, kako to, de…?!
Ne mogu, poput ove male na slici, iz prve ruke svjedočiti načimanju kutije s keksima, a možda je i dobro…
Tko zna…možda bi hipersenzibilnom ditetu srce otkazalo o’dragosti.
Ma, isto ne bi odbilo riskirati sve kad bi bila glava u pitanju.
Eto, tak’a je to škuta bila.
Biralo me/Tomislavcity
Foto: D. Šojat
